Eto. I zato postoji slikovnica - zbog roditelja poput tebe koji bi djetetu od 7 godina govorili za drugu djecu da su im obitelji nenormalne, pogrešne i nakaradne, da se drži podalje od njih i da se ne smije s tom djecom družiti van škole.
Sve ok, mi se ne slažemo i to je u redu. Ja želim odgajati djecu koja su tolerantna, dobra i ne mrze nešto samo zato što je drugačije, ti ih želiš odgajati na drugi način i to je tvoje pravo. Kao što je i pravo države da u školskom sustavu odgaja i obrazuje djecu na način koji je u javnom interesu, a inkluzivnost, tolerancija i poštivanje r — Bosskovitz
Kakvo binarno shvaćanje svijeta...
Ili si super, divan krasan kao ljudi koji rezoniraju kao ja... ili si mrzitelj i jednostavno ne postoji ništa između.
Ovo što bi ja napravio i što radim je itekao tolerantno. Da nije, da se može okarakterizirati kao mržnja, imao bi višestruke kaznene i prekršajne prijave zbog vrijeđanja i nasilja prema takvim osobama. Ne pozivam na bilo kakve zabrane, ako netko hoće živjeti sa magarcem ili konjem i to zvati obitelj, slobodno, jebe me se... međutim, nemoj od mene očekivati da to smatram normalnim i budem blagonaklon prema takvom načinu života. Zašto sam uopće bitan u cijeloj toj priči? Zašto moram biti afirmativan i blagonaklon prema apsolutno svakom mogućem izboru? Zašto je distanca skandalozna i loša? Jel ja na bilo koji način branim nekome da se njegova djeca druže s Anom?
Završio sam osnovnu školu, srednju školu, fakultet... i ni u jednom slučaju se nisam družio i bio super, divan, krasan sa svim jedinkama u razredu ili grupi. Imao sam do 10 ljudi s kojima sam bio dobar, ostale nisam tangirao ni 2%, niti sam ja njima bio zanimljiv, bok za bok i to je to. Ta djeca/ljudi nikad nisu bili kod mene doma, ja nisam bio kod njih doma, nismo se zajedno igrali na igralištu poslije nastave, nisu mi dolazili na rođendane, ja nisam išao njima na rođendane, nismo učili zajedno, nismo išli na zajedničke kave, nismo skupa izlazili, niti smo ostali u kontaktu nakon završetka škole/fakulteta. Jel to nešto skandalozno? Jesmo li se međusobno mrzili?
Koji je bio razlog toj udaljenosti i izostanku prisnijeg odnosa? Jednostavno si nismo odgovarali, imali smo različite interese, zanimale su nas drugačije stvari, slušali smo drugačiju glazbu, imali smo drugačija razmišljanja, furali smo drugačiji stil života, bili različite seksualne orijentacije, imali drugačije prehrambene navike, izlazili smo na drugačija mjesta i to nam je bilo sasvim normalno. Nitko nije savršen i nitko ne odgovara apsolutno svakom čovjeku na svijetu.
Malo sam zahrđao, jel to danas neprimjereno? Jel moraš biti super, divan, krasan sa svih 20-30 ljudi koji su čistom slučajnošću završili u tvojoj blizini? Jel izostanak takvog "leptirići okruženja" razmjena mržnje i netolerancije? Zbunjen sam...
Koja je konkretna razlika između Ane iz naše priče i cure koja je samnom išla na faks, furala neku ekstremnu metal spiku, nosila pseće ogrlice, a kojoj se (najiskrenije) ne sjećam ni imena, a najvjerojatnije se ni ona ne sjeća mog?