Hrvatska nogometna reprezentacija Možemo sinoćnja zbivanja promatrati iz dva rakursa, subjektivnog i objektivnog.
Onaj subjektivni jest isključivo navijački i pristrani. Možemo lamentirati da onaj Livakovićev kontakt uopće nije bio za penal. Da nije bilo penala, utakmica bi išla u drugome smjeru, bla bla…Zatim, koga bi organizator želio vidjeti radije u finalu; Hrvatsku čijih bi navijača došlo u Qatar 10000 ili Argentinu koju bi došlo pratiti 50000 ljudi….Agenda protiv male Hrvatske, itd….
Onaj objektivni jest realan. Sinoć nas je Argenitina školovala (kao što smo mi njih 2018.). U zadnjih 210 min igre, mi nismo stvorili pravu šansu (a aktualni smo svjetski doprvaci). Imamo samo jednu „čistu“ pobjedu na ovom prvenstvu i to protiv Kanade koja ima poluretardiranog golmana. I dalje, objektivno, (pre)daleko smo dogurali uzevši u obzir sve navedeno. Ovo je, realno, veliki uspjeh, međutim, očito smo postali nacija s pobjedničkim mentalitetom čim smo nezadovoljni što gubimo u polufinalu svjetskog prvenstva…Valja biti iskren i priznati da nas je opet sreća dosta mazila.