tekst iz 2015. godine posvecen prvoj ultra grupi.
Što je bio Ultra u Italiji?
Gotovo je deset godina prošlo od one tužne studene večeri na Viale Bligny u istočnom predgrađu Milana. Muškarci u svojim 50-im i 60-im godinama silaze niz stepenice ružne tvorničke zgrade i pozdravljaju ih pljeskom, zagrljajima i suzama od strane mase koja čeka. Kraj.
Danas mnogi čuju samo zaglušujuću tišinu u kojoj je 38 godina šmrkavi, ponosni, voljeni i strašni borbeni poklič “Fossa dei Leoni” obilježavao teritorij jedne od najvažnijih talijanskih ultra grupa. Dosljedna, poštovana i lijepa kao sunce.
SVE OSIM TIŠINE
“Fossa 68”. Djeca revolucije, predvodnici društvenih prosvjeda dovedeni na stadion ili jednostavno grupa prijatelja koja se sastala ispred ulaza 18 sa zastavama i vrećama punim konfeta bodriti svoj Milan. Na tribinama San Sira još uvijek bez krova i treće gornje etaže. Karte su papirnate, ulaznice vezane uz ime ili zabrane nisu ni postojale. Bile su to godine naslova prvaka pod Nereom Roccom, drugog Kupa pobjednika kupova, a nogomet se i dalje igrao na stadionu.
Tada je bilo puno, obično puno više od dopuštenog. I glasno. Megafoni, bubnjevi, pjevanje. Parke, brade, jointovi i liker od kave. I prije svega sloboda da se na nekoliko sati pobjegne od “težine” ove vjerski-konzervativne zemlje kako bih se pljunulo u lice samoproglašenom finom Milanu. Ili samo zabava. Sve je bilo dopušteno, sve osim tišine u “lavljoj jazbini”, koja je dobila ime po starom Milanovom terenu.
PROLETERSKA I TVRDOGLAVA
"Fossa" je bila motor 60.000 navijača Milana koji su bodrili svoju momčad protiv Cavesea u Serie B. Zajedno s “Brigate Rossonere” predvodila je desetke tisuća ljudi koji su otišli u Barcelonu na finale Europskog kupa protiv Steaue iz Bukurešta. Skupljala je novac za žrtve potresa u južnoj Italiji ili za istraživanje raka i uvijek je u svojoj blagajni nalazila koju liru za potporu onima koji si nisu mogli priuštiti gostovanja ili odvjetnika. Ništa nije išlo u vlastite džepove.
Ako je istina da nogomet pripada navijačima, momčad pripada onima koji je vole, onda je Fossa dei Leoni bila najviši izraz navijača Milana: proleterska, napadačka, nekontrolirana i tvrdoglava kao magarac. Nastavila je pjevati tijekom minute šutnje za karabinjere koji su poginuli u bombaškom napadu u Iraku, iako se ostatak tribine nije složio s tim. Uzela si je slobodu vrijeđati sportskog direktora Adriana Gallianija, čak i ako se ostatak tribine dogovorio drugačije.
POZOR LAVOVI!
Gotovo četiri desetljeća ostavila su traga. “Fossa” se i danas može pronaći u Milanu – u tisućama tetovaža, u požutjelim kapama na prosijedim glavama na sjedećim tribinama, možda u šalu s lavljom glavom pribijenom na zidu omiljenog bara, ili u skraćenici “HSL” ispod jednog komentara na Facebooku. Hic Sunt Leones. Ovdje su lavovi. Tako su opasnosti neistraženih područja bile označene na drevnim kartama. Živi u sjećanjima na koreografije Fabrizia Pedrettija, kojeg su prozvali Michelangelom tribine. U mirisu marihuane i pivom natopljenih traperica koje su se neizbrisivo urezale u nosnice. U bijesu „Ovo se ne bi dogodilo pod ‚Fossom‘“ pred svakim pokušajem podređivanja pravilima modernog nogometa.
I danas se mnogo špekulira o razlozima njezina gašenja, no objašnjenje je jednostavno: “Fossa” više ne postoji jer je njen sport nestao, jer romantici nema mjesta u nogometu financijskih žonglera, zadirkivanih superzvijezda, godišnjih press konferencija, sastanaka sponzora, nadzornih kamera i kentaura. “Fossa” ne može i ne smije postojati u doba fejsbuk huligana i turista na tribinama. Imala je svoje vrijeme. I nestali su čak i prije nego što je meteorit izbrisao preostali inteligentni život nakon dinosaura.
PRIJATELJSTVO OSTAJE
Ono što je ostalo je ogromna zastava s brojem šest Franca Baresija u srcu Curve Sud, relikvija koja je desetke puta krpana, izblijedjela i pohabana. I dalje se naježiš, ali tribina iz koje strši sada je malo sivlja, tužnija i praznija. Međutim, "Fossa" nikada nije smjela biti fosil, nikada konklava staraca koji su živjeli u prošlosti; ismijavani od strane bržih, pametnijih i povezanih mladih koji ispred restorana Da Giannino slave dolazak aktualne superzvijezde s piercingom. “Fossa” tu nema mjesta za disanje, radije vadi papire za motanje iz džepova jakne, pažljivo poliže gumu, ispljune ostatke duhana na pod i kroz zube protisne “Bili smo lavovi”. Više nego što itko drugi može reći.
Na sjajnoj zlatnoj ploči na igralištu koje je “Fossa” nakon gašenja financirala iz koreografskog fonda nalazi se lav i izreka: “Iz igre nastaje prijateljstvo, a kad igra završi, prijateljstvo ostaje.”
HSL!