coppa italia, roma - sampdoria, 18.12.2024

zar stvarno mora postojati zasebna tema za svakog igraca? ovo je teska katastrofa na sta forum lici nakon svake tekme. jednu jednostavnu temu kao sto su "bivsi igraci & treneri" tipa "trenutni igraci & treneri" da sve ostane pregledno a ne ovako kao da botovi spamaju forum.

jako mu prezime :lol:

nije im pao transparent nego su zapalili vlastitu koreografiju koju su odlucili ne izvesti zbog pretresa.

jedini pozitivan novi trend modernog nogometa je vracanje starih originalnih grbova. ajax se od sljedece sezone vraca korijenima :love:

ovakvi forumi se koliko znam ne izradjuju sami tj. od nule, uglavnom se koristi neki postojeci forumski softver. ali na tu temu sam vec napisao nesto prije godinu dana. discourse bi bio pun pogodak po mom misljenju.

od ove sezone postoji pored hanse rostock stadion sa jos blizem navijackom i gostujucem sektorom.
grazer ak - sk rapid, 27.10.2024

lijepi clanak o povijesti dresova:


Oko 1840. u Winchesteru: "The commoners have red and the college boys blue jerseys."

Kako je dres došao u nogomet

Nekada su se momčadi razlikovale po svojim kapama ili čarapama, a da je tako ostalo, vjerojatno bismo svi uštedjeli puno novca. Mala povijest nogometne košulje.

Nedaleko južne obale Engleske, oko dvadeset kilometara sjeverno od Southamptona, nalazi se gradić Winchester. Nema nikakve veze s puškom istog imena; njegova slava temelji se na najstarijoj školi u Velikoj Britaniji, Winchester Collegeu, koji postoji od 1382. godine. U ovom internatu i danas se njeguje sport koji se zove Winchester Football. Kao što znamo iz priča poput Harryja Pottera, pri tome se natječu pojedine kuće jedna protiv druge; tradicija seže unatrag do utakmica između "College Boys" (što znači stipendisti) i "Commoners" (sinovi bogatih roditelja koji duboko posežu u džep za obrazovanje svojih potomaka).

Sve je to vrijedno spomena jer Winchester Collegeu ne dugujemo samo dva premijera i četiri nadbiskupa, već i prvo spominjanje nogometnog dresa. U sjećanjima bivšeg učenika na vrijeme provedeno u koledžu od 1835. do 1840. nalazi se kolorirana crtež suvremene utakmice s napomenom: "The commoners have red and the college boys blue jerseys." Sljedeće spominjanje ove vrste dolazi iz sportskih novina "Bell’s Life in London", koje su u studenom 1858. pisale: "Po starom običaju, točno u podne, plave košulje College Boysa pomiješale su se s crvenima od Commonersa u prvom sudaru."


U ožujku 1883. Blackburn Rovers nose dresove po kojima su poznati i danas. Igrač s kapom je kapetan Fred Hargreaves.

Ovaj posljednji pojam u modernim ušima zvuči vrlo kao ragbi, a i spomenuti crtež na prvi pogled izgleda da nema puno veze s današnjim nogometom. Ali, s jedne strane, kasnije tako stroge linije razdvajanja do velike podjele 1863. godine, kada su Rugby Football i Association Football postali zasebni sportovi, bile su fluidne i nejasne. Prije toga je u biti postojao samo nogomet, koji se igrao drugačije u svakom gradu i svakoj školi. Osim toga, Winchester Football je bio i ostao bliži našem nogometu nego ragbiju. Na primjer, igra se s okruglom loptom koju se može uhvatiti, ali ne i baciti. Nošenje je također strogo ograničeno pravilima, zbog čega su udarci, centaršutevi, pa čak i udarci glavom potpuno normalni. Stoga se crvene i plave košulje učenika iz Winchestera mogu smatrati izvornim oblikom dresova za koje danas plaćamo 90 eura. (Da budemo precizni, dresovi momčadi iz Winchestera imali su plavo-bijele i crveno-bijele vodoravne pruge, što se, naravno, nije promijenilo do današnjeg dana.)


Chicago White Sox su 1960. upravo uveli imena igrača na dresove, a veteran Ted Kluszewski već primjećuje grešku.

U svakom slučaju, zanimljivo u ova dva rana opisa nije sport kojim su se bavili, već razlikovanje dviju momčadi prema njihovim košuljama. Ono što nam se danas čini potpuno normalnim, što bi se možda moglo smatrati primarnom funkcijom dresa, nije bilo uobičajeno u počecima modernog sporta. U kriketu su igrači do oko 1890. nosili košulje i hlače po vlastitom nahođenju ili ukusu, što je bilo povezano s činjenicom da su sami morali plaćati svoju opremu. To je vrijedilo i za rane nogometaše, pa se općenito težilo tome da se jednostavniji i prije svega jeftiniji odjevni predmeti učine obilježjem momčadi. To su bile, s jedne strane, čarape, zbog čega je, na primjer, prva potpuno profesionalna sportska momčad na svijetu, bejzbolska momčad iz Cincinnatija, 1869. bila poznata kao "Red Stockings".

Drugi klasični znak prepoznavanja bila je kapa. Naravno, ona se vraća na mjesta rađanja sporta, na elitne privatne škole, koje Englezi zbunjujuće nazivaju "Public Schools". U internatu u Rugbyju počeli su oko 1830. nositi obojene kape pri tamošnjem obliku nogometa, jer su iz očitih razloga bile praktičnije od cilindara koji su se u to vrijeme smatrali prikladnima za mlade gospode. Čak su i u prvim pravim pravilima za naš današnji nogomet, "Sheffield Rules" iz listopada 1858., stajalo: "Svaki igrač mora sa sobom nositi crvenu i tamnoplavu flanelsku kapu, a svaka od momčadi treba nositi jednu od dviju boja." Još gotovo dva stoljeća kasnije, Britanci pod izrazom "caps" još uvijek podrazumijevaju nastupe u reprezentaciji u ragbiju ili nogometu, jer su igrači u tim prilikama dobivali kape.


Da, da: To je kriket tim Derbyshirea krajem 1870-ih, iako se čini da svaki igrač nosi što mu se sviđa.

Čarape i pokrivala za glavu zadržali su svoje značenje dugo nakon što je Winchester College uveo ideju dresa u svijet. Tako su pri prvoj nogometnoj međunarodnoj utakmici u povijesti u studenom 1872. Englezi nosili kape, dok su njihovi protivnici iz Škotske nosili crvene, kapuljačaste haube. A kada su tri godine kasnije Wanderersi iz Londona krenuli na prijateljsku utakmicu protiv Queen’s Parka u Glasgowu, momčadi su doduše imale različite košulje (Englezi bijele, Škoti plavo-bijele prugaste), ali to naravno nije bilo dovoljno da se identificiraju pojedini igrači. Stoga je u programu na stadionu gledateljima objašnjeno da se slavni Englez Charles William Alcock može prepoznati po plavo-bijeloj kariranoj kapi, dok je škotski driblerski majstor James Biggar Weir nosio crveno-bijele čarape i tako dalje.

Naravno, isti se efekt mogao postići i s brojevima na leđima, ali ovaj danas neizostavni dodatak dresa dugo je trebao da se probije. Kao pioniri se ne smatraju Englezi ili Amerikanci, već Australci. Prvi put uopće brojevi su viđeni 1897. na ragbi utakmici u Brisbaneu između Queenslanda i novozelandske reprezentacije, ali tek četvrt stoljeća kasnije postali su polako uobičajeni u tom sportu. Čak su i prve nogometne momčadi koje su koristile brojeve na leđima dolazile iz Australije, jer su dvije momčadi iz Sydneya – HMS Powerful i Leichhardt – 1911. uvele ovu metodu, koja je već sljedeće godine postala obavezna na turnirima u regiji. U profesionalnom nogometu to se dogodilo tek 5. lipnja 1939., kada je engleska liga odredila da igrači, u skladu sa svojim pozicijama, moraju nositi brojeve od jedan do jedanaest na leđima. Premijerna sezona trajala je čitavih osam dana, zatim su Englezi objesili dresove o klin i posegnuli za oružjem kako bi sebe i svijet spasili od nacista.

Uz brojeve, ideja da se na dresove ispišu i imena igrača bila je zamisao američkog promotora Billa Veecka, koji ju je u travnju 1960. proveo kao vlasnik bejzbolske momčadi Chicago White Sox (eto opet čarapa!). "Iskustvo mi govori da je znanje koje netko ima o sportu obrnuto proporcionalno cijeni koju plaća za svoju ulaznicu", objasnio je tada Veeck zašto nekim gledateljima očito ni jasni brojevi nisu bili dovoljni da identificiraju igrače. Veeckova ideja brzo se proširila u SAD-u kroz sve sportove, pa su stoga i neke od momčadi koje su 1968. odigrale prvu sezonu "North American Soccer League" već imale dresove s imenima igrača, poput Kansas City Spurs, Cleveland Stokers ili Baltimore Bays. Prvi međunarodni turnir na kojem su navijači imali što za čitati ipak je organizirala UEFA – Europsko prvenstvo 1992. Dvije godine kasnije, engleska Premier liga uvela je imena na dresovima, a u sezoni 1995./96. slijedili su Njemačka, Italija i Španjolska.


Nogometni tim slavnog internata Harrow iz 1867. godine. U odoru naravno spadaju i kape.

Ipak, nogometni dres, kakav danas smatramo samorazumljivim, čak ni s tom sezonom još nije bio u potpunosti stigao, barem ne svugdje. Boje, brojevi, imena – što bi još moglo nedostajati? Možda reklama? Njezin najveći protivnik nisu bili nacionalni savezi, već UEFA. Ona je dopustila reklame na dresovima u svojim klupskim natjecanjima tek od 1982., ali je dugo isključivala finalne utakmice iz ovog pravila. No sredinom devedesetih i to je riješeno. Ne, bilo je nešto drugo što čak ni tada još nije bilo norma svugdje – grb.

U ušima modernih navijača to zvuči apsurdno, ali tijekom mnogih desetljeća klupski grb nije bio neizostavni dio dresa. Bayern München je još 1982. igrao bez klupskog znaka protiv Aston Ville za najvažniji europski kup, a tek punih sedam godina kasnije njemački rekorder stalno je prišivao svoj grb na dres. Čak je i znatno duže čekao talijanski pandan FC Bayernu, tako ponosni Juventus iz Torina. Gotovo tijekom cijelih devedesetih, Juve je na svojim košuljama imao sve moguće – logo proizvođača, reklamni natpis, dvije zvjezdice (za dvadeset prvenstava) i, ovisno o godini, još i Scudetto, dakle oznaku aktualnog prvaka Serie A, kao i Coccardu za aktualnog pobjednika kupa. Samo tradicionalni stari klupski grb s bikom postao je tek 1999. stalni element dizajna dresa torinskog kluba. Moglo bi se reći baš na vrijeme, jer devedesete su bile desetljeće u kojem je dres za klub postao važan ekonomski faktor.

Do kraja osamdesetih, jedva tri do četiri posto posjetitelja stadiona nosilo je dres; to znamo tako točno jer je dr. Chris Stride sa Sveučilišta u Sheffieldu istraživao kako i zašto je funkcionalna košulja postala gotovo normalan odjevni predmet. Nešto manje od desetljeća kasnije, otkrio je Stride, gotovo svaki treći posjetitelj utakmice navlačio je takozvani replika dres. To nije imalo veze s dostupnošću košulja, već s njihovim statusom. "Još sredinom devedesetih, kada je boom stvarno krenuo i replika dresovi su se proizvodili u velikim količinama", objašnjava Stride, "postojali su stariji navijači koji su govorili: 'Osjećao bih se kao idiot u nečemu takvom, nisam ja dio momčadi.'" No tada su reperi, rejveri i britpopperi već toliko popularizirali nošenje sportske odjeće da je za mlađu generaciju gotovo postalo obavezno nabaviti dres kluba. Ili, naravno, škole. Za 42 funte danas možete kupiti dres kakav nose igrači na Winchester Collegeu.

jedan je buco!

ma pusti taj salzburg, klub koji za ovih 19. godina koji postoji nije uspio stvoriti nikakvu navijacku bazu. klub im temelji iskljucivo na reklami i marketingu. redovno ne otvaraju drugu etazu i onda jave "rasprodan" stadion. ista stvar u leipzigu, cim nestane sportski uspjeh ostaje samo firma red bull. zato ne ocekujte od doslovne korporacije nista, niti prvi niti zadnji put od njih..

fc erzgebirge aue - f.c. hansa rostock, 05.10.2024
navijac auea nakon utakmice napao voditelja navijackog radija fch-a dok je drugi pokusao skinuti sal desetogodisnjoj curici iz rostocka..

na danasnjoj skupstini union berlina sluzbeno predstavljen projekt prosirenja stadiona.
od trenutacnih 22k na 40k, od toga 32k stajaca i 8k sjedeca mjesta.

Stadion An der Alten Försterei je od 1920. godine dom 1. FC Union Berlin i njegovih prethodnih klubova. Međutim, "Alte Försterei" odavno znači mnogo više. Ovdje kuca srce kluba, generacije Unionerki i Unionera osjećaju se sigurno, ovdje slavimo uspjehe i stojimo zajedno u teškim vremenima. Zajedno pišemo povijest.

Najljepši nogometni stadion na svijetu će – u duhu svojih graditelja – svoj izgled uvijek iznova mijenjati kako bi sljedećim generacijama Uniona pružio siguran dom, a sportskim rivalima neosvojivu tvrđavu. I uvijek bi trebao pripadati ljudima kojima je na srcu: članovima 1. FC Union Berlin i njihovoj djeci, unucima, praunucima ... dakle i tebi.

Uskoro je opet vrijeme, bacimo zajedno pogled u budućnost!

vezano za dogadjaje u milanu - jako dobar clanak kaia tippmanna za njemacku fanzinu 11freunde:

Curva Ubojstvo
Početkom rujna Interov ultrà ubija suparnika. Javnost reagira šokirano, ali ne djeluje iznenađeno. Jer organizirani kriminal odavno se vratio na talijanske tribine.

Ujutro 4. rujna bijeli Smart prolazi kroz gradić Cernusco sul Naviglio u okolici Milana. Ispred boksačke škole Testudo, posebno popularne među navijačima Intera, zaustavlja se u 10:34 sati. Netko izlazi. Nepunu minutu kasnije, dvojica muškaraca ulaze u vozilo koje zatim unatrag prolazi kroz ulazna vrata i tamo naglo staje. Vozač, kako se kasnije vidi na snimci nadzorne kamere, bezuspješno pokušava otvoriti vrata i pobjeći iz automobila, no već sljedećeg trenutka Smart ponovno ubrzava i navodno bez vozača udara u vrata fitness centra. Dok dvojica muškaraca pokušavaju otvoriti suvozačeva vrata, netko ozlijeđen ispada iz vozačevih vrata, s mukom se podiže i baca se na suvozača.

U vozilu se nalazio Andrea Beretta, 49 godina, borbenog imena "Il Berro". Od djetinjstva je navijač Intera i dio je vodstva Curva Nord. Pored njega je sjedio Antonio Bellocco, zvani "Totò 'u Nanu", "Antonio Patuljak", član istoimenog klana 'Ndranghete iz Rosarna u Kalabriji. Večer prije sudjelovali su na prijateljskoj utakmici između ultrasa Milana i Intera, nakon čega je kružila fotografija na Instagramu naslovljena "Fratelli di Milano", "Braća Milana". Sljedećeg jutra Bellocco umire ispred boksačke škole, njegov vrat obilježen brojnim ubodima nožem. A Beretta ubrzo nakon toga biva uhićen kao navodni ubojica.

Kako je došlo do ove eskalacije? Tko je bila žrtva, tko je počinitelj? I kako reagiraju savez i politika?

U danima nakon događaja javnost je bila šokirana, ali malo tko je bio stvarno iznenađen, jer su se organizirani kriminal i nasilje odavno vratili u talijanski nogomet i na tribine. U Rimu, Torinu, Milanu. Provlače se poput krvavocrvene niti kroz protekle godine. Na primjer, 7. srpnja 2016. Raffaello Bucci bacio se s nadvožnjaka nakon ispitivanja od strane državnog odvjetništva. Bivši capo ultrà "Drughi" Juventusa godinu dana je bio navijački i sigurnosni predstavnik kluba; istrage su se odnosile na navodne veze navijača s mafijom. Godine 2019. u Rimu je Fabrizio Piscitelli, vođa zloglasne ultrà skupine Lazija "Irriducibili", doslovno smaknut na klupi u parku pucnjem u glavu. Piscitelli je bio upleten u trgovinu drogom s napuljskom i albanskom mafijom te je navodno u velikim količinama krijumčario kokain iz Španjolske u Italiju. Nazivao se "Diabolik", poput gospodina-gangstera iz talijanskog stripa.

Lažni mir

I na milanskom stadionu San Siro ultrà scena ima dobre kontakte s podzemljem. Kao i svugdje, radi se o teritorijima, moći i naravno o novcu. Nogomet je za organizirani kriminal u Italiji unosan izvor prihoda. Šef mafije milanske četvrti Barona hvalio je u prisluškivanom telefonskom razgovoru tribine kao "zlatne rudnike". U Curva Nord može se pronaći, na primjer, Domenico Bosa, capo "Irriducibili Milano" i vođa milanskih "Hammerskinsa". Održava veze s klanom Pompeo iz Bruzzana. Godine 2021. osuđen je na tri godine i šest mjeseci zatvora zbog pokušaja iznude "korištenjem mafijaških metoda". Bure baruta u Milanu eksplodiralo je nakon ubojstva Vittorija Boiocchija, bivšeg capa "Boysa". Dana 29. listopada 2022. dvojica maskiranih osoba na motociklu ubila su ga ispred njegove kuće u milanskoj četvrti Figino. "Ujak Boiocchi" nije bio nepoznanica, već čovjek s dugim kriminalnim dosjeom: pljačka, iznuda, trgovina drogom, nezakonito posjedovanje oružja, oduzimanje slobode i otpor državnoj vlasti. Prije svoje smrti uspio se uzdići do jednog od najmoćnijih ljudi u Curva Nord.

Nekoliko sati nakon njegovog ubojstva, Inter je na San Siru igrao protiv Sampdorije Genove. Na tribini nije bilo transparenata, a "Boys" su se odrekli pjesama. U Boiocchijevu čast napustili su stadion na poluvremenu i naredili ostalim navijačima da ih slijede. Tko se opirao, bio je izbačen udarcima. U danima nakon toga na društvenim mrežama bjesnio je navijački rat, mnogi umjereni navijači žalili su se na ispražnjavanje tribine. Sukobi na mreži gurnuli su ultrà scenu Intera u najtežu krizu u posljednjih nekoliko desetljeća. Na privremenom kraju priče, tijekom zime 2022./23., sve ultrà skupine Intera raspustile su se. Umjesto "Boys", "Irriducibili", "Viking", "Brianza Alcolica" i drugih, organizirani dio navijača Intera od tada se okuplja iza transparenata "Curva Nord Milano". "Vrijeme je da pogledamo u budućnost i počnemo ispočetka", stajalo je u priopćenju Curva Nord, koja je najavila "početak nove ere". Ali to je samo lažni mir; tribina se i danas smatra razjedinjenom i zavađenom.

Andrea Beretta, navodni ubojica, bio je Boiocchijeva desna ruka i nakon njegove smrti preuzeo je vodeću ulogu. Navodno je i neke poslove preuzeo za sebe. Boiocchi se često hvalio da zarađuje 80.000 eura mjesečno upravljajući parkiralištima na stadionu. Milansko državno odvjetništvo tereti Berettu i za trgovinu drogom, kao i za iznudu i nasilje u okolici stadiona. Godine 2022. osuđen je jer je s još četiri osobe pretukao pokretnog prodavača iz Napulja do bolničkog liječenja. "Ne želimo ovdje Napolitance", navodno je rekao Beretta.

Zapravo, Beretta je vlasnik poznate sportske trgovine u Pioltellu u okolici Milana. Najveći dio svog prometa ostvaruje s navijačkim artiklima. Posao je išao dobro, a kada je Inter u proljeće dobio drugu zvjezdicu na dresu za 20. prvenstvo, prodaja je skočila na neslućene visine. Prema istražiteljima, Antonio Bellocco, ubijeni, tražio je polovicu prihoda za sebe.

Bellocco je potjecao iz klasične mafijaške obitelji: njegov otac je u siječnju ove godine preminuo u zatvoru s maksimalnom sigurnošću, njegova majka Aurora Spanò služi kaznu od 19 godina. On sam se nakon devetogodišnje zatvorske kazne preselio u Pioltello kako bi koordinirao poslove obiteljskog klana. Tek prije otprilike godinu dana pridružio se vodstvu milanskih ultrasa, vjerojatno s ciljem da tamo stekne utjecaj. Tamo je susreo jednog od svojih najvećih protivnika: Andreu Berettu, svog navodnog ubojicu.

Predrasude se potvrđuju

Nakon događaja, Berettin odvjetnik je izjavio da je njegov klijent djelovao u samoobrani. Bellocco je navodno u vozilu pucao na njegovog klijenta iz pištolja, nakon čega ga je Beretta izbo nožem. U međuvremenu se čini jasno da je Beretta na sastanak donio i nož i pištolj. Već u lipnju je rekao da se "ne osjeća sigurno" jer postoje ljudi koji ga žele "ukloniti". Milansko državno odvjetništvo vjeruje da je Beretta želio ukloniti svoje navodne neprijatelje prije nego što mu postanu opasni.

Nasilna smrt Antonija Bellocca potvrđuje mnoge promatrače u njihovim predrasudama. S jedne strane, veliku većinu talijanske nogometne publike, koja vjeruje da se u organiziranim navijačkim scenama okupljaju isključivo nasilnici i kriminalci. S druge strane, tisuće koje su na utakmici protiv Sampdorije izbačene iz navijačkog bloka kako bi odale počast višestruko osuđenom kriminalcu.

Kako dalje? Je li talijanski nogomet ponovno na intenzivnoj njezi? Ili bismo prije trebali reći: je li još uvijek tamo? Savez već godinama reagira bespomoćno i bez plana na nasilje. Godine 2008. uveo je kontrolu imena pri prodaji ulaznica – reakcija na ubojstvo navijača Lazija i policajca u okolici stadiona. Antonio Matarrese, predsjednik talijanske profesionalne lige, tada je rekao: "Mrtvi su dio sustava. Žao nam je zbog onoga što se dogodilo, ali spektakl mora ići dalje. Automobilska tvrtka Fiat također nije prekinula svoju proizvodnju kada je bila u krizi." Godine 2009. liga je uvela omraženu navijačku kartu "Tessera del Tifoso", koja je od tada bila potrebna za kupnju sezonske ulaznice. Posljedica je bio masovni pad broja gledatelja. Navijačka karta ubrzo je ponovno nestala u ladicama.

Pod pritiskom UEFA-e, nogometni savez u Italiji također mora imenovati navijačke povjerenike. Međutim, dijalog s ultrasima još uvijek ne postoji. Umjesto toga, politika pooštrava svoj program zakona i reda. Pljušte zabrane ulaska na stadion, policijska prisutnost na utakmicama stalno raste, a mjere nadzora se proširuju. Navijačke scene se u međuvremenu sve više zatvaraju. Pritom upravo dva milanska kluba pokazuju izlaz: od 1981. između navijačkih scena Milana i Intera postoji pakt o nenapadanju koji isključuje svaki oblik fizičkih sukoba dviju strana i čak u pjesmama zahtijeva određeno osnovno poštovanje. Ovu samoregulaciju, koju su dogovorili ultrasi Milana i Intera, nose generacije.

Nasilje se vratilo

Gotovo desetljeće izgledalo je kao da bi mogao zavladati mir i unutar Curva Nord. Pod vodstvom capa Marca Piovelle, nadimka "Il Rosso", Crvenokosi, nestala je politička simbolika, tribina se isticala zadivljujućim i šarenim koreografijama i pokazivala se raspjevanom. Ali tada se, u rujnu 2018., nasilje vratilo. Jedan Interov ultrà je pregazio automobil prilikom napada na navijače Napolija. Piovella je navodno bio odgovoran za to, kako se govorilo iz ultrà scene – i stara garda ponovno je preuzela upravljanje u Curva Nord. Između toga leže tri mrtva. Andrea Beretta se nada da neće biti sljedeći.

znam, samo kazem da ta fraza apsolutno nista ne znaci. koliko puta sam procitao i cuo istu stvar kod raznoraznih klubova, bez obzira da li se radi o bivsem ili trenutacnom igracu. uvijek su najtezi treninzi kod drugih ili novih..

to sa najtezim treninzima izjavljuje skoro svaki drugi igrac svugdje za svakog novog trenera. obicna pr-ovska nogometna fraza..