Meni osobno je talijanska navijačka scena full interesantna, pa ak se nekome da pisati o tome, slobodno! — masacusec
evo jako dobar tekst jednog nijemca koji zivi u italiji o (ne)prijateljstvima u talijanskoj navijackoj sceni. ubacio sam u google translate i na brzinu pregledao i ispravio po koju rijec, mislim da je sad donekle citljivo i razumljivo.
Kada se govori o talijanskim ultrasima i njihovom odnosu s navijačima drugih klubova, obično se vrti oko sukoba, vrijeđanja i nasilja. “Brigate Gialloblù” iz Hellas Verone su prije mnogo godina saželi koncept svojim legendarnim sloganom “Noi odiamo tutti” – Mrzimo sve! Poza je samo djelomično ispravna. Dok se Ultrasi obično bave obranom vlastitog teritorija od prodora neprijatelja i, obrnuto, pokazivanjem dominacije u svom gradu, uvijek je bilo mjesta za prijateljstva. Štoviše, za “Gemellaggi”. Pojam, izveden iz talijanske riječi za "blizance", označava najbliži oblik povezanosti koji ljubitelji različitih boja mogu međusobno stvoriti. A s pojavom prvih talijanskih ultra grupa u 1960-ima, paralelno s bezbrojnim neprijateljstvima, razvijaju se bratstva, od kojih su neka trajala generacijama. A one su redovito pojačane spektakularnim koreografijama, zajedničkim proslavama i zajedničkom navijanju.
Razlozi za te veze nisu uvijek jasni na prvi pogled, neki se danas čine potpuno apsurdnim. U pionirskom razdoblju 1970-ih, primjerice, zemljopisni “susjedi” poput Modene i Reggio Emilie ili čak Padove i Vicenze udružili su snage. Parma i Modena ujedinile su se protiv Reggiane i Spala, koji su pak bili braća. Savezi koji su kasnije postali predvidljivi derbiji. Također, jedan od najbližih i najtrajnijih odnosa među talijanskim navijačima je onaj između Hellasa i Fiorentine, koji traje više od 40 godina i preživio je raspad relevantnih grupa. Politički, te dvije tribine nisu imale što reći jedna drugoj te 1976. godine. “Brigate Gialloblù” nikad nije krila svoj desničarski svjetonazor, na politički potpuno drugoj strani bila je “Collettivo Autonomo Viola” iz Firence, osnovana 1978. godine. To je kao da se Braunschweig udružuje s Tennis Borussijom jer imaju iste boje. Sve do 1976. odnosi između tih dviju navijačkih scena bili su očekivano užareni, čak i ako se odavalo poštovanje protivniku u sukobima. Ali tada je Stefano Biagini, koji je ušao u povijest talijanskih ultrasa kao “Pompa”, kao provokacija provozao svoj moped kroz plavo-žutu navijačku tribinu Hellasa. Shvatili su to sportski i pljesak za akciju na kraju je rezultirao jednim od najvažnijih “gemellaggia” u Italiji. Kad se “Brigate” raspala 1991., firentinska “Curva Fiesole” odala im je počast odjenuvši se u plavo i žuto.
Jedan od razloga navijačkih prijateljstava je međusobno poštovanje, vrijednost koja se u talijanskom ultrasvijetu cijeni više nego, primjerice, politička opredjeljenja. Respekt jer je protivnik stao na crtu. Respekt jer je borba bila fer. Respekt jer cijeniš sebe kao ultrasa. “Gemellaggi” između Cosenze i Ancone ili dobri odnosi između Ternija i Livorna također su proizašli iz krvavih tučnjava. Izvana, moglo bi se pretpostaviti da bi navijači iz Ternane i Livorna, zbog istog političkog svjetonazora, osjećali prirodnu simpatiju jedni prema drugima. Ali i ovdje su ljudi prvo naučili cijeniti jedni druge kroz godine fizičkog sukoba. Poštovanje drugih, suprotstavljenih ultrasa, može predstavljati vrijednost koja može nadjačati mnoge druge stvari. Poruka “Svaka čast Pompa” koju je milanska Curva Sud podigla u Firenci u listopadu 1992. bila je epohalna. Biagini je nedavno umro i Langobardi su mu dodijelili najveću čast koju suparnička tribina može dati. Zašto? Godine 1978. Fiorentini su posjetili San Siro. Nakon sukoba prije utakmice, Viole su na stadionu razvile svoj transparent. San Siro u to vrijeme nije imao sektorska odvajanja pa su Milanezi prihvatili izazov i krenuli prema sektoru gostiju. Unatoč hrabrim napadima brojčano nadmoćnijih “Brigate Rossonere”, “Fossa dei Leoni” i “Commandos Tigre”, gosti su zadržali svoj transparent. I zato što je Biagini praktički sam branio materijal. Ozljede glave zahtijevale su mu 41 šav, no priznanje mu nitko nije mogao oduzeti. CAV su u službenom pismu trima skupinama izričito zahvalili Crveno crnima iz Milana na iskazanom poštovanju.
Drugi razlog za bratimljenje, doduše češće za ljuta neprijateljstva, bilo je ono što se događalo na terenu. Sportski razlozi. Suprotno mitu o “huliganima koje nogomet ne zanima”, igra na zelenom travnjaku svakako izaziva burne emocije. Recimo, našli su se navijački tabori iz Napolija i Genove. 16. svibnja 1982., zadnji dan utakmice Serie A. Milan je igrao protiv ispadanja, preokrenuo utakmicu u Ceseni 2-3 nakon zaostatka od 2-0 i zaprijetio da će se spasiti na račun Genoe koja je u Napulju gubila 2-1. Južne Talijane to uopće nije zanimalo pa momčad nije baš igrala na granici. Stadion je u međuvremenu počeo podržavati napade Ligura. Kada je Mario Faccenda stvarno postigao izjednačujući pogodak nedugo prije kraja, cijeli je stadion eksplodirao od radosti i postavio temelje za bratstvo između dva navijačka tabora koje traje do danas. To se ponovno potvrdilo 2007. godine kada su obje momčadi zajedno slavile promociju u najvišu ligu nakon remija u Genovi.
Da bismo imali mali uvid u kompleksnost prijateljstava i neprijateljstava u talijanskom nogometu, ovdje treba spomenuti da su od 1970-ih do te kobne 1982. Milan i Genoa bili braća. Poznavali su se iz zajedničkih manifestacija izvanparlamentarne ljevice i tu su bliskost prenijeli i na stadion. Sve do 18. travnja kada je Milan na stadionu Marassi dobio dvoboj na ispadanje s 2-1. Likovanje Milaneza zbog ovoga uznemirilo je Grifone. Pogotovo jer je u to bilo pomiješano zlobe i sprdnje. Međusobna mržnja kulminirala je 1995. kada je mladog navijača Genoe Vincenza Spagnola ispred stadiona nasmrt izbo nožem 18-godišnji Milanista iz “Brigate II”. Navijačima AC Milana tada je zabranjeno putovanje u Genovu na 15 godina jer država nije mogla jamčiti javni red i sigurnost.
Osim poštovanja stečenog u tučnjavama i onoga što se događa na terenu, postoje naravno i drugi čimbenici koji mogu usmjeriti navijačke tribine različitih boja jedna prema drugoj. Važno je beduinsko pravilo “Prijatelj mog prijatelja je moj prijatelj”. Naravno, vrijedi i obrnuto. Danas to izgleda bizarno, ali početkom 80-ih Milanisti i Romanisti bili su braća. Sve je to nastalo na inicijativu pojedinaca, trajalo je samo nekoliko sezona i danas je uglavnom zaboravljeno. Krhka struktura ipak je dala razlog gradskom rivalu Interu da se udruži s navijačima Lazija. Ali dok je bivši gemellaggio Rome i Milana rezultirao smrću 19-godišnjeg Rominog navijača Antonija de Falchija u lipnju 1989., prijateljstvo između Interove Curva Nord i rimskog Lazialija traje do danas, uz slavljenje brojnih međusobnih posjeta. Svakako je politička orijentacija obiju tribina bila ljepilo koje ih je povezivalo. Ovo prijateljstvo je preživjelo i kušnje poput finala Kupa UEFA u Parizu u svibnju 1998. godine. Dana 5. svibnja 2002., pobjeda Lazija protiv Intera od 4-2 zapečatila je Milanov san o naslovu prvaka, a ipak su slavili zajedno. Podrška Lazija protiv vlastite momčadi postala je legendarna na utakmici Lazio-Inter 2010., koja je utrla put Interovom Scudettou. AS Roma je više patila.
Primjer Intera i Hellas Verone pokazuje da samo politika nije dovoljna da spoji slične tribine u prijateljstvu. Obe su bile povezani “Gemellaggiom”, ali nakon raspuštanja “Brigate Gialloblù”, nova generacija Veronese Ultràsa više nije imala želju za tim prijateljstvom. Poslali su izaslanika na Curva Nord, koji ih je obavijestio o kraju njihovog prijateljstva, a na brzinu organizirana tučnjava šakama zapečatila je početak intenzivnog neprijateljstva između dvije tribine. Kad su se u prosincu 2012. godine nakon mnogo godina ponovno susreli u kupu, više od 7000 Veronesija je maglovitog utorka navečer ispunilo dodijeljene sektore i zadalo odgovornima za sigurnost besane noći.
Prijateljstvo FC Torina i Fiorentine, koje postoji od 1973., također se temelji na zajedničkom neprijatelju: oba navijačka tabora ujedinjuje povijesno narasla mržnja prema Juventusu. Jedini trenutni gemellaggio AC Milanove Curva Sud s Brescijom temelji se na zajedničkog neprijatelja Atalante. Odnos između Leccea i Palerma jednako je sportski, iako na prilično neobičan način. Kada je 1986. godine udruga FIGC Sicilijance izbrisala iz klupskog registra zbog financijskih nepravilnosti, jedino se predsjednik Leccea Franco Jurlano izjasnio protiv te odluke. Navijači iz Palerma se uvijek zahvaljuju Leccesijanima i dan danas, čak ni zadnji dan Serie B 2003. godine to nije mogao promijeniti kada su obje momčadi igrale jedna protiv druge za prolazak. Ovo ne uspije uvijek kako želite. Predsjednik Foggie, koji je došao iz Campanie, godinama je pokušavao uspostaviti prijateljstvo s Napolijem. Prije utakmica, navijači su ovdje često bili animirani glazbom prilagođenom Napulju. Pseudoprijateljstvo koje se pojavilo nikada nije bilo stvarno blisko i trajalo je samo nekoliko mjeseci. Napoli je 3. svibnja 1992. izgubio utakmicu u Foggii 1-0, ljuti Napuljci uletjeli su na travnjak i kući se vratili bez bodova, ali sa transparentom Foggie.
Druga prijateljstva, a pretpostavljam većina, temelje se na osobnim kontaktima. Baš kao i prijateljstva talijanskih tribina u inozemstvu, često su jedan ili nekoliko navijaca imali kontakte. Upoznali su se dok su zajedno obilazili utakmice i svatko tko je ikada bio pozvan na večeru u Italiju zna kamo to vodi. Navijači bi se mogli sresti na sveučilištu ili bi dotični urednici fanzina razmijenili ideje. Prikupljan je i razmijenjen materijal, šalovi i naljepnice, a bilo je i dijaloga i međusobnih posjeta. Ako ste se sviđali jedno drugome, takva bi se prijateljstva mogla proširiti na cijelu grupu ili tribinu. Talijanska posebnost "trokuta" također spada u ovu kategoriju. Kad su se ultrasi prijateljskih tribina posjećivali, često je bilo prilike za upoznavanje drugih prijatelja. I, ako želite, razvijanjem "gemellaggio" preko tri ugla. Na primjer, tako je nastao trokut Modena - Venezia - Pistoia, Cosenza - Genova - Pisa, Reggina - Bari - Salernitana ili Ancona - Napoli - Genova. Gosti su pozvani na tribinu i tamo su upoznali ostale prijatelje. “Gemellaggio” Novare i Riminija, primjerice, proizlazi iz činjenice da su navijači iz Novare redovito provodili odmor na jadranskoj obali i tamo upoznavali i počeli cijeniti domaće navijače. No iako sigurno ne započinjete ekstremno rivalstvo s prijateljovim prijateljima, takvo preklapanje ne mora nužno dovesti do bratimljenja. Recimo, Atalanta i Ternana već su desetljećima bliski, ali pravo prijateljstvo između navijača iz Caserte, koji su također vezani uz Bergamo, nikada se nije razvilo. U tom slučaju, toleriraju se koliko je to moguće.
Nažalost, veliki dani navijačkih prijateljstava u Italiji su prošli. Smjene generacija, raspad povijesnih ultra grupa, sporovi oko političkih pitanja ili navijačka karta “Tessera del Tifoso” prekinuli su mnoga prijateljstva, čak i ona desetljećima. Danas se mnogo češće čuje pogrdno “Da, to su samo pojedinačni kontakti”, “Da, to je samo prijateljstvo, a ne bratstvo” i samo se rijetka bratstva koja postoje desetljećima doista shvaćaju ozbiljno. Previše energije apsorbiraju druge poteškoće, sadašnja generacija bitno je drugačija od prethodnika i sve se kuha na manjem plamenu.