Heartbreaking moments | dZG Nije jedan od najstrašnijih Dinamovih poraza, ali bio je moj prvi heartbreaking moment, a prvi se pamte.
Dinamo - Manchester United 1:2, 1999. godine
Jedna od mojih prvih europskih utakmica na stadionu. Išao sam, onako dječački, uvjeren da ćemo ih pobijediti i bio sam pod dojmom važnosti i veličine Lige prvaka. Dinamo igra protiv Manchester Uniteda, s koim smo igrali 0-0 na Old Traffordu. Dan danas znam nabrojati 5-6 njihovih prvotimaca iz te utakmice jer su bili jedna od ponajboljih europskih momčadi.
Stari je skužio da je moj entuzijazam nerealističan i probao ga je dozirati s izlizanim frazama kao da nije ništa strašno ak izgubimo, ne bude kraj svijeta itd., ali nije bilo pomoći. Nije mi bilo važno koji smo u skupini, bilo mi je važno da ih pobijedimo i pokažemo im tko smo.
Igrači su izašli na teren i sjećam se kako sam tad dobio percepciju Dinamove veličine kao kluba, onaj aha doživljaj.
Slobodni udarac za njih, izvodi ga Beckham. Kad je zabio gol, srce je potonulo ispod stadiona. S drugim golom su razbili sve nade, a nije pomogao ni gol Prosinečkog u zadnjim minutama utakmice. Zamrzio sam i taj Manchester i Beckhama i te Engleze kaj su slavili na tribinama (7 - 8 godina kasnije sam pročitao isječak iz knjige njihovog navijača u Dinamovom sjeveru "Drugi o nama" gdje je pisao kako su se loše proveli u Zagrebu, pa sam malo zaliječio rane)
Ridanje je bilo od stadiona do doma, čak se divim strpljenju očeva koji su nas vozili doma i slušali neutješno i sinkronizirano plakanje klinaca.
Nakon toga sam lakše podnosio Auxerre, Heerenven, Shakhtar - tu sam bio glup od šoka, ništa mi nije bilo jasno i sve ostale utakmice u tom stilu kojih je bilo dosta.