https://www.index.hr/vijesti/clanak/tko-je-zapravo-zdravko-mamic/2263370.aspx
Tko je zapravo Zdravko Mamić?
Zvonko Alač prije sat vremena
155
Tko je zapravo Zdravko Mamić?
Foto: Jurica Galoić/PIXSELL
O OPTUŽBAMA koje Zdravko Mamić iznosi na račun sudaca cijela Hrvatska bruji već danima. Tko je on zapravo?
Zdravko Mamić rođen je 16. srpnja 1959. u Bjelovaru. Tamo su mu roditelji Josip i Lucija doselili iz Zidina, sela pokraj Tomislavgrada.
Naprasno okončani san perspektivnog pionira
Kao i stariji brat Ante Stojan (1957.) te mlađi Zoran (1971.), bio je zaljubljenik u nogomet. Zdravko i Ante Stojko počeli su igrati nogomet u Mladosti iz Ždralova pokraj Bjelovara, odakle su obojica prešli u Dinamo.
Zbog toga im se otac, stolar koji se kao gastarbajter u Münchenu bavio ugostiteljstvom, vratio u zemlju i prodao upravo podignutu obiteljsku kuću te kupio građevinski plac u Sesvetama. To je napravio kako bi mu sinovima bilo lakše ostvariti nogometnu karijeru u velikom klubu, jer Sesvete su bliže Zagrebu i Dinamu.
Premda talentiranog, pa čak i pionirskog reprezentativca Jugoslavije, Zdravka Mamića je u njegovoj 15. godini u Dinamu otpisao profesor Zdenko Kobešćak jer ga je, kao i cijelu njegovu generaciju, ocijenio neperspektivnim nakon što su izgubili kod Crvene Zvezde.
Lupao je glavom od asfalt zbog Dinamovih poraza i kod Pimpeka prodavao podguznjake
Mamić je svjedočio kako ga je to duboko potreslo, jer mu je Dinamo bio život i religija ili kako je govorio: "Uvijek kada bi Dinamo izgubio utakmicu, izašao bih na ulicu i lupao glavom o asfalt." Dinamovi porazi tada su bili česti, ali autodestruktivna aktivnost kojom ih je pratio mlađahni Mamić nije mu suzbila poduzetničke vijuge.
Govorio je kako je neuspjeh njega kao nogometaša samo poslužio tome da mu se ranije aktivira nerv biznismena. Do toga je došlo već u srednjoškolskim danima. Na stadionu Maksimir tada nije bilo stolica, pa je Mamić u tvornici OKI kupio nekoliko tona stiropora, kako bi od njega kreirao sjedalice. "Izrezali smo ga u pravokutnike i prodavali ih od Pimpeka do ulaza na stadion. Tako sam zaradio silne novce", ponosno se čovjek koji je prodao igrača za desetke milijuna eura prisjeća kako je zaradio prve tisuće jugoslavenskih dinara.
Sa sobom je vukao švercersko blago i malog brata Zorana
Međutim, nije se na tome zaustavio. Kao maturant je unaprijedio posao tako što je postao šaner levisica iz Londona, koje je po Zagrebu prodavao Mađarima željnima zapadnjačkih simbola, te kvarcnih satova i upaljača koje je nosio svuda u glasovitoj kožnoj aktovki. Nije Zdravko sa sobom samo vukao svoju švercersku tašnu. Radio je to i sa svega par godina starim bratom Zoranom. U to vrijeme majka mu je otišla za ocem u Njemačku, a stariji brat Ante Stojko prešao u Hajduk, pa je briga za malog brata pala na Zdravka.
Jasno, skrb za brata predškolskog uzrasta nemoguće je bilo uklopiti sa srednjoškolskim i švercerskim obavezama. Mamić je spas našao u Šuvarovoj reformi školstva, prema kojoj je bilo "nemoguće pasti razred", a školskim kolegama plaćao je da mu čuvaju brata, koji je, priča Zdravko, često u školi spavao na hrpi jakni.
Stepinčev tužitelj i gušitelj Hrvatskog proljeća sredio mu je prvi posao
Zdravko Mamić je upravo na jaknama i to onim kožnim, ostvario prvi ozbiljni posao i zaradu. Posao trgovačkog putnika u srpskom "Kožarsko-tekstilnom kombinatu Zaječar" sredio mu je Jakov Blažević, svemoćni predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, ali i jedan od glavnih gušitelja Hrvatskog proljeća te tužitelj na suđenju Alojziju Stepinca.
Za navedene Mamićeve priče o poduzetničkim počecima nema potvrde nikakvih, a posebno ne pouzdanih svjedoka, tako da čitateljima na volju i maštu ostaje povjerovati ili zamisliti 15-godišnjaka koji u tvornici kupuje tone stiropora ili kako ga kao tek tri godine starijeg u rezidenciji prima najmoćniji čovjek komunističke Hrvatske i to kako bi mu sredio posao prodavača kožnog remenja.
Ćiro za siromašne se uvalio pravom Ćiri
Mamić se cijelo to vrijeme, ali i desetljećima kasnije, motao oko Dinama. Nedostatak statusa u komunističkoj nomenklaturi koja je vladala Dinamom ili intelektualnoj eliti koja je bila oporba vladajućima Mamić je nastojao kompenzirati kupovanjem ugleda bjesomučnim čašćenjem (jer su obiteljski poslovi išli sjajno) i patetičnim iskazima beskrajne ljubavi prema Dinamu.
Jasno je bilo da će se kao takav nakačiti na Ćiru Blaževića, kojem je pak godilo laskanje tipa koji je svim silama želio biti Ćiro. Za trud je nagrađen time što mu je Ćiro postao vjenčani kum. Mamić je sam sebe proglasio i vođom Bad Blue Boysa, njihovim hraniteljem i spasiteljem od pendreka srpske milicije, od koje je pak sam, kako tvrdi, fasovao i krvario.
Predstavlja se kao hrvatski vojnik. Bio je hrvatski torbar
Krvavi raspad Jugoslavije i rat za obranu Hrvatske Mamić koristi za prvu doista značajnu, a što se tiče ulaska u Dinamo i ključnu akumulaciju kapitala u zloglasnoj pretvorbi i privatizaciji do tada senzacionalno uspješne bjelovarske drvne industrije Česma. Mamić tvrdi da je u to vrijeme bio hrvatski branitelj, a fotografiju sebe u uniformi hrvatskog vojnika drži na počasnom mjestu u svom uredu na Maksimiru, ali o njegovoj pripadnosti ZNG-u ili HV-u nema nikakvih dokaza. Premda je bio u najboljim godinama da ponudi život na oltar domovine, Mamić se u jeku srpske agresije bavio, kako je utvrdila istraga policije u Bjelovaru, time da je "nezakonito 1994. i 1995. otkupljivao dionice s popustom od radnika Česme, iako na to nije imao pravo."
Takva aktivnost iz vremena zloglasne privatizacije i pretvorbe ostala je poznata pod nazivom "torbarenje". Dužnosnici tvrtki koje su se privatizirale tu aktivnost su provodili tako što su po firmama nosili novac u kešu, odnosno u torbama. Tako su od radnika koji su imali dionice, ali zahvaljujući vladi RH, koja je privatizaciju provela na brzinu i pogodujući novim bogatašima i profiterima, nisu bili educirani što i kako s njima, iste otkupljivali po bitno nižim cijenama od realnih. Do tada uspješne tvrtke su najvećim dijelom propadale, a radnici, nakon što su ispod cijene ostali bez dionica, ostajali su i bez posla.
Policija i tužiteljstvo su ga teretili. Sud: Sve je bilo po Zakonu o pretvorbi
Bjelovarska kriminalistička policija je 2000. utvrdila da je sumnjivim poslovanjem u Česmi državni proračun oštećen za oko 14 milijuna kuna. Županijska državna odvjetnica je 2002. uputila istražni zahtjev protiv Mamića i ostalih koji su torbarili po Česmi. Sud je zahtjev odbio uz obrazloženje da se kupnja dionica u Česmi provodila u skladu sa Zakonom o pretvorbi. Mamić je od 1992. do kraja 1995. bio član Upravnog odbora Česme, a otada do kraja 1999. član Nadzornog odbora tvrtke. Česma je prije Mamićevog ulaska u tvrtku imala 1218, a nakon njegovog odlaska 663 radnika. Ubrzo je otišla u stečaj.
"Branitelj" Mamić: Tijekom rata sam slao milijune eura drva iz Bjelovara u Srbiju na časnu riječ
"Hrvatski branitelj" Mamić nedavno je srpskim novinarima otkrio još jednu pojedinost iz ratnog nevremena dok je drmao Česmom: "Mogu s ponosom reći da sam za vrijeme rata znao u Srbiju dati po milijun eura robe na časnu riječ jer sam tada bio vlasnik Iverice u Bjelovaru. Nikada nije falilo ni lipe. Oni bi uzeli robu, a kada bi je prodali, platili bi to što su uzeli i opet bi uzeli drugu."
Česma je najvažnija i nedovoljno istaknuta etapa Mamićevog uzleta
Česma i njen novac bili su ključni za Mamićev ulazak u Dinamo ili kako se tada zvao, Croatiju. Dvorski klub Tuđmanovog režima odabran je kao prvi primjer provođenja privatizacije u sportu. Evo kako o tome svjedoče požutjele stranice novina iz 29. ožujka 1993.:
"Na redovitoj konferenciji za tisak u prostorijama NK Croatia, prvom klubu u kojem su u potpunosti riješeni vlasnički odnosi, predstavljen je direktor kluba Zdravko Mamić, dok je za predsjednika Dioničkog društva Croatia jednoglasno izabran Miroslav Ćiro Blažević, a za dopredsjednika d.d.-a Ivan Ljubanović iz Drvne industrije Česma. Po riječima voditelja press-konferencije Zorislava Srebrića, Ćiro Blažević je kao većinski dioničar, predsjednik dioničarskog društva i trener jedinstvena osoba u svijetu nogometa s takvim ovlastima. Miroslav Blažević je napomenuo da nijedan nogometni klub u Hrvatskoj još nije bio rentabilan, ali da NK Croatia, potpomognuta Montmontažom i DI Česmom, ima sve preduvjete da postane financijski stabilan klub."
Mamićeva Česma je Ćiri posudila novce da trener Dinama postane i većinski dioničar te predsjednik dioničkog društva
Rečena stabilnost imala se postići tako što je Mamić kupio dio Česme, nakon čega je Česma posudila 1.5 milijun njemačkih maraka (danas jednako toliko eura) Mamićevom kumu Ćiri da kupi Dinamo. Radnici propale Česme govore kako im je tada obećano da će tako i oni postati dioničari Dinama. Naravno, od toga nije bilo ništa.
Novac od Česme nije samo Mamiću omogućio ulazak u Dinamo, nego i spas kluba. U to vrijeme je HAŠK Građanski, koji je postao Croatia, ali su ga svi osim Tuđmana i njegove kamarile zvali Dinamo, bio u velikim financijskim problemima. Igrači su par mjeseci ranije zaprijetili da neće igrati kup utakmicu u Požegi ako ne dobiju zaostale plaće. Zanimljivo je da kolovođa pobune nije bio netko od senatora, nego 21-godišnji Zoran Mamić, koji nipošto nije bio ključni igrač, ali je bio brat onog koji se spremao preuzeti klub. Zdravko Mamić to je napravio tako da je fizički nasrnuo na predsjednika Josipa Šoića, koji je spas od njega našao preskakanjem ograde stadiona.
Iz Dinama je '94 potjeran i posramljen s lažnim identitetom, kao davitelj Majan Dabić
Međutim, Mamić nije dugo ostao s one strane plota koji je žudio preskočiti još otkako je 20 godina ranije na Maksimiru prodavao podguznjake od stiropora. Iz Dinama je otišao nakon samo godinu dana, 1994., i to pod okolnostima koje su čak i za njega dramatične.
Većinski dioničar, predsjednik dioničarskog društva i trener Ćiro potjerao je Mamića iz kluba, a kumstvo je puklo zbog svađe oko 300 tisuća maraka. Mamić je morao otići jer je na utakmici Kupa pobjednika kupova kod Auxerrea davio delegata susreta. Croatia je zbog ispada BBB-a na toj utakmici na jednu godinu izbačena iz Europe, a kazna bi bila daleko teža da se znalo kako je delegata napao direktor kluba. Međutim, u Dinamu su se spasili tako što je Zdravko Mamić postao Majan Dabić. Iz kluba njegovog života Mamić je otjeran posramljen i s lažnim identitetom. Tuđman je ubrzo potjerao i Ćiru, kojem je tada isplaćeno oko 2 milijuna maraka za ono što je uložio prilikom privatizacije kluba, dok je Mamić dobio oko 200 tisuća eura. Česma nije dobila ništa.
Utješio se bogatom prodajom Badelovih dionica profiteru opsade i pada Vukovara
Ipak, Mamić je i ovom porazu našao financijsku pobjedu i to u još jednoj privatizaciji diva koji će potonuti pretvorbom. Kupio je većinski paket Badela, glasovite tvornice alkoholnih pića. Te je dionice zatim prodao Ferdinandu Jukiću, samoproglašenom velikom obavještajcu i trgovcu oružjem. Zapravo, ratnom profiteru koji je, umjesto da u opkoljeni Vukovar dostavi oružje, tamo dopremio tek neispravne puške, a novac za obranu grada deponirao u inozemstvo. Jukić je inače prije sedam godina umro u zatvoru u Remetincu, gdje je bio zbog malverzacija s kasnije propalim Badelom, tvrtkom koju mu je Mamić prodao uz veliku dobit i tako podebljao svoje bogatstvo.
Za povratak u Dinamo kalio se kod ratnih gospodara Osijeka i Siska
Idućih šest godina, do 2000., Mamić je proveo van Dinama. Bio je direktor Osijeka, kamo je došao na poziv velikih prijatelja Branimira Glavaša i Ante Đapića. Zatim je istu funkciju obavljao u Segesti, klubu Đure Brodarca, još jednog warlorda koji je skončao iza rešetaka, pritvoren kao osumnjičenik za ratne zločine nad srpskim civilima u Sisku.
Generalku za preuzimanje grada izvršio je u predgrađu
Generalnu probu za novo i konačno preuzimanje Dinama Mamić je imao u Croatiji iz Sesveta. Kao vlasnik, klub je koristio za promoviranje igrača kojima je ujedno bio menadžer. Dario Zahora, Jerko Leko, Boštjan Cesar i ostali štićenici Mamić Sport Agencyja tamo su se, kao i njihov gazda, koji ih je darivao skupim satovima i nabrijanim Golfovima, u predgrađu pripremali za preuzimanje grada.
Dinamovci bi se trebali zapitati ima li smisla slaviti Valentinovo 2000.
To se dogodilo na Valentinovo 2000. Dinamovci taj dan slave kao dan povratka imena Dinamo te povratka kluba navijačima. Zapravo, trebali bi ga komemorirati kao dan kada je Mamić zavladao klubom. Odlaskom omraženog Zlatka Canjuge, simbola pretvorbe narodnog i gospodskog Dinama u dvorski i režimski, kao direktor ga je službeno preuzeo obožavani Velimir Zajec. Međutim, legendarni Zeko je doveo i Mamića, koji je ušao u Izvršni odbor kluba i odmah se zbližio s predsjednikom Mirkom Barišićem te ubrzo postao prvi operativac kluba. Točnije, preprodavač igrača.
Mamić je nakon sramotnog izgnanstva i šest godina čekanja preuzeo uzde Dinama odlučan da ih više ne ispušta. Pažnju medija za kojom je toliko žudio zarađivao je bombastičnim izjavama i primitivnim ispadima, dok je pravi posao radio na tržištu. Ako su stiroporski podguznici prvi, kožne jakne drugi, iverica treći, a mirogojček četvrti ključni posao u karijeri Zdravka Mamića, onda je Boško Balaban peti i krunski, na kojem se obogatio, postao milijunaš i glavni igrač na hrvatskom tržištu nogometaša.
Balaban mu je životno djelo
U ljeto 2001. Balabana je prodao Aston Villi uz odštetu od 6 milijuna funti ili 8 milijuna eura. Od tog iznosa Dinamu je pripalo samo 20 posto, dok je sve ostalo išlo Mamiću i Balabanu. Mamić je igrača Dinama prodao drugom klubu kao njegov menadžer, ali ujedno i visoki dužnosnik Dinama. Naravno, to je eklatantni primjer sukoba interesa, što je zaštitni znak i osnovno obilježje Mamićevog djelovanja u Dinamu.