Leon Belcar #23 Kad su ga klinci pitali: "Tata, gdje si bio u ponedjeljak navečer, 17.2.2025?", on je pognuo glavu, izvadio cigaretu iz džepa i pogledao kroz prozor, pomalo nesiguran, pa odgovorio: "Eh, bio sam na poslu, znate, malo kasnio s nekim izvještajem." S blagim osmijehom na licu, sve je zvučalo tako prirodno, kao da nije bilo ni trunke sumnje u njegovu priču.
No, u njegovim očima, koje su u tom trenutku na trenutak postale mutne, kao da je nešto drugo. Istina je da nije bio na poslu. Bio je kod kuće, ali nije spavao. Nije mogao. Sjedio je u polumraku dnevne sobe, jedini izvor svjetlosti bio je ekran laptopa ispred njega. Prsti su mu refleksno pritiskali tipku za osvježavanje. Comet. Opet. I opet. I opet. Svaki put kad bi stranica zabljesnula, srce bi mu na sekundu preskočilo ritam. Dinamo je u tom trenutku bio u igri za jednog od svojih važnijih transfera – Belcar. I to nije bilo samo još jedno pojačanje, to je bio igrač koji bi mogao donijeti promjenu, pomaknuti stvari na višu razinu. Možda nije smio to priznati, ali tata je u toj noći bio u svom elementu. Iako je tvrdio da je samo radio, u glavi su mu bile slike Belcara kako stiže u Maksimir. I to je bila jedina stvar koja ga je držala budnim.
Kad su ga klinci pitali to pitanje, znao je da nije mogao reći istinu. Jer ta istina bila je luda. Neshvatljiva. Bio je potpuno zaluđen čekanjem, ponovljenim klikom na stranicu, pratila ga je ta stalna napetost. Dinamo, Belcar, prijelaz koji je mogao biti ključan za klupsku budućnost... Te misli su mu prolazile kroz glavu, brže nego što je mogao pratiti, cijelu noć, pomalo lud od iščekivanja.
Nije im mogao reći. Pa je samo slegnuo ramenima, nasmiješio se i povukao dim cigarete. "Posao, klinci. Posao."