HNL - 6. kolo - Dinamo Zagreb vs. Gorica - 14.09.2025. - 19:15h, Stadion Maksimir, Zagreb Sam sebi ne vjerujem koliko sam gnjevan nakon sinoćnje tekme jer ono nije bila samo loša utakmica već sramotna demonstracija nemoći, bezidejnosti i ambicije... užasno me živcira kad govor tijela odaje dojam kao da im se ne da i kad je od prve sekunde vidljiv potpuni nedostatak energije.
100 puta sam već napisao kako nemam problem s porazom kao porazom... to je sport, to je nogomet... gubi i Real, gubi i City, gube i ostale momčadi u čijim je susretima razlika u kvaliteti i u famoznoj TM vrijednosti često neusporedivo veća nego između dinama i Gorice. To je sasvim normalno i to je čar nogometa. I smatram da nitko normalan na to neće histerizirati jer to se događa.
Međutim, sramota je doma pasti na ovakav način. Užasno je to gledati, jer dinamo mora imat neki jebeni gard (posebice doma). Možeš ti izgubit, ali ne smiješ past bez borbe. Ne smiješ dozvolit da izgleda kao da si došao odradit 90 minuta i otići kući. To je sramotno, to vrijeđa inteligenciju svakog navijača.
Ovo nije poraz u kojem si dao sve, pa te protivnik nadigrao jer je bio bolji taj dan. Ovo nije poraz u kojem si poginuo na terenu, a nije išlo. Ovo je poraz gdje nisi ni pokušao, da ne kažem nisi ni želio... ovo je pad praktički bez ispaljenog metka, bez trunke agresije, bez ijednog signala da ti je stalo. I to je ono što ne mogu prihvatit. To je ono što me izjeda.
Jebeš rezultat, ovo je stvar stava.
Gubit se mora i gubit ćemo još, teže i s većom razlikom, ali ponovit ću po ko zna koji put ovakav pristup i ovakav angažman pogotovo doma, na svom terenu, pred svojom publikom... to mi je nepojmljivo. Stvarno nisam od onih koji traže da se svaki put pobijedi, ali jedan sam od onih koji traže da svaki put pokažeš gard, da pokažeš da ti je stalo, da pokažeš muda...
U prvih 15 minuta mi doslovno nismo došli u treću trećinu terena... ne samo da nismo došli, nego smo djelovali kao da nam je to zabranjeno... bez ikakve inicijative, bez ijedne akcije koja bi makar pokazala na ambiciju da se Gorica napadne.
Mišić, Villar, Ljubičić... zajedno ne postoje. Nema agresije, nema presinga, nema ritma. Nitko ne diktira tempo, nitko ne traži loptu, nitko nema muda povući okomito ili barem probat nešto kreirat. Sve se svodi na vraćanje lopte nazad, ili na neko sterilno dodavanje u stranu. Gdje je barem kolektivna povratna trka prema nazad po izgubljenoj lopti? Gorica nam s dva-tri pasa dođe u našu trećinu i izgleda kao City, a mi se raspadnemo ko kula od karata... bilo je bolno za gledati to prvo poluvrijeme.