Stadion Maksimir Malo da sumiramo kaj se jučer dogodilo i čemu smo svjedočili iz one nakaradne sobice.
Kersten Geers sjedi u žiriju koji bira novi Maksimir. Pobijedi projekt kojem je jedan od autora Tommaso Fantini.
I onda ispadne da Geers i Fantini nisu baš dva lika koja su se prvi put vidjela kad su otvorili kuvertu s imenom pobjednika.
Obojica rade na istoj arhitektonskoj akademiji u Mendrisiju. Jedan ima ured C3.70, drugi C3.69, na istoj etaži. Imamo i događaj na toj akademiji na kojem Geers sudjeluje, a Fantini je naveden kao osoba koja je pomagala oko organizacije. Znači, priča da su potpuni stranci baš i ne drži vodu.
A sad najbolji dio.
Članak 89. Pravilnika o natječajima iz područja arhitekture i urbanizma kod sukoba interesa ne govori samo o lovi i poslovnim vezama, nego i o „bilo kojem drugom osobnom interesu“ koji bi mogao utjecati na nepristranost. Članovi žirija daju i izjavu postoji li sukob interesa.
Ali još je bolji članak 39. Radovi se prvo rangiraju anonimno, onda se otkrije tko su autori i nakon toga žiri mora dati pisano mišljenje o ravnopravnosti i sprječavanju sukoba interesa. Znači, kad su otvorili ime pobjednika i vidjeli Tommaso Fantini, tu više nema priče „ma sve je bilo anonimno“. Upravo tada postoji propisana provjera.
Pa ajmo onda vidjeti papir. Što je Geers prijavio? Što je žiri napisao kad je saznao da je Fantini autor pobjedničkog rada? Jesu li uopće evidentirali da rade na istoj instituciji i da imaju dokumentirane prethodne kontakte? Ako jesu, kako su to obrazložili? Ako nisu – zašto nisu?
A usput, dokumentacija oko sukoba interesa tijekom samog natječaja mijenjana je više puta.
Tako da mene više uopće ne zanima uvjeravanje da je „sve provedeno po pravilima“. Objavite Geersovu izjavu, objavite pisano mišljenje žirija nakon otkrivanja autora i objavite zapisnik. Pa ćemo svi lijepo pročitati što je provjereno i što su zaključili.
Jer za stadion od stotina milijuna eura i odluku koja će Zagrebu ostati sljedećih 50 godina, „vjerujte nam na riječ“ fakat nije dovoljno.