Rajković je 1937. prešao u Trnjanski športski klub Derby, pa tehnički nije otišao u rat kao igrač Građanskog, međutim od bivših igrača, Emila Peršku i Bracu Babića su ubili partizani ulaskom u Zagreb.

O ostalim ključnim djelatnicima znam samo ovo:

Slavko Torbar - predsjednik Građanskog od 1937. do 1941. istaknuti HSS-ovac koji je u vladi Cvetković-Maček bio ministar pošta i brzojava, a u vezi s pučem Lorković-Vokić u rujnu 1944. uhićen i zatočen, pa nakon toga emigrirao u Argentinu.

Dr. Fedor Čačić, predsjednik Građanskog 1911 kad se Građanski raskolio na dvije opcije, vojni sud u Zagrebu osudio na smrt u kolovozu 1945.

Marko Rajković kapetansku traku Građanskog zaslužio je svojom bespoštednom borbom.

Daleko od toga da mu je igra bila negledljiva. Ma ne, ona je često bila “bečki valcer”, ali kad se trebalo postaviti na protivnika, Rajković je bio nepremostiva prepreka.
Iz istog razloga bio je i ljubimac istoka Koturaške.
Bio je plećat, šijat, stabilan, uporan, težak, brz i jak. Igrao je najviše u paru s Huglom i kasnije s Bivecom. Od 1928. do 1937. odigrao je ukupno 158 službenih utakmica za Purgere.

Osim na terenu bio je vođa i primjer kako kapetan mora postaviti svoja leđa za obranu kluba i izvan njega. Posebno u teškim trenutcima kao što su za Građanski bila ona početkom 1930-ih.

S borbom je živio na terenu i izvan njega, a u borbi je i ugasio svoj život.
Na današnji dan, 15.10.1941. kao vojnik Hrvatske legije, član 369. pojačane hrvatske pukovnije u ukrajinskom gradu Černavka kraj Poltave.

Marko Rajković na slici treći s lijeva u pobjedničkoj momčadi nad Liverpoolom 17. 5. 1936.
(S lijeva na desno: Pogačnik, Urch, Rajković, Antolković, Lešnik, Hügl, Medarić, Pleše, Jazbinšek, Kokotović, Kovačević)




Na slici: Rajković kao kapetan Građanskog 26. svibnja 1935. predaje cvijeće kapetanu Hajduka Leu Lemešiću. U toj utakmici Građanski odnosi pobjedu s 5:1

Tomislav Rukavina rođen je na današnji dan 1974. godine.

Za plave je debitirao 18. veljače 1996. godine u visokoj 5:1 pobjedi protiv zaprešičkog Inkera.
S Dinamom je do 1999. godine osvojio pet naslova prvaka i dva puta podigao Rabuzinovo sunce.

Odigrao je ukupno 118 utakmica, upisavši pritom i 9 pogodaka.
Možda se najviše pamti onaj u Ligi prvaka kad su Purgeri odnijeli domaću pobjedu nad Portom 3:1

Iz Dinama odlazi u Veneziu, a 2003. godine prelazi u splitski Hajduk. Tamo se zadržao sve do 2005. kad ujedno i završava svoju igračku karijeru.

Od 2009. od 2013. vršio je dužnost pomočnog trenera Dinama.

Bit će više Dinamovih navijača na Rapidu u Beču nego na West Hamu doma :lol:
(Ako odbijemo sponzore i podijeljene ulaznice za WH)

Branko Stina Stinčić rođen je u Zagrebu 1922. godine. Igrao je zagrebačku Trešnjevku (1942–45), splitski Mornar (1945) i Hajduk (1946–50), a u Dinamo dolazi 1950. godine i ostaje sve do 1954. osvojivši kup 1951.
Za Purgere je ukupno odigrao 60 utakmica.

Iako je bio cijenjen kao nekadašnji igrač Hajduka, ipak je kao rođeni Zagrepčanin ljubav prema Dinamu usadio svome sinu Željku Stinčiću koji će također kao vratar postati jedna od legendi Dinama.

Stina je umro na današnji dan, 11.10.2001. u Zagrebu.

Ozljeda zgloba pišu Makedonci

Posljedice splitskog potresa u prostorijama Hajduka

Ne treba zaboraviti i KTC-a i Lauritsena koji su odradili odličan posao. Da, obrana je plivala, ali to je zato što se Krki odlučio na dupliranje Onuachua, ali ovaj dvojac je jako dobro odradio posao

nedavno je netko sasvim pristojno i lijepo napisao im komentar na Facebooku nakon Belupa da nije okej ako nazovu galeriju fotografija "Najbolje fotografije utakmice" i ne stave fotku sa navijačima. Kažem sasvim pristojan komentar bez vrijeđanja i oni mu ubrzo sakrili komentar da se ne vidi

Čop se u ovom sukobu sa stupom napokon namjerio na sebi ravnog :smile:

Ademi, Oršić, Ivanušec, Petković. Dosta za kontru i bez Čopa

Treba ih ubiti kontrama. Sporo se zatvaraju prema nazad.

Ne znam tko je više zaslužio i zaslužan za ovaj gol. Ademi ili Ivanušec