Nižerazredni hrvatski nogomet A gle, po mojim iskustvima bilo osobnim, (bilo preko frendova ili osobno) koji su bili dio niželigaških klubova, u više gradova i regija, odumire se najviše radi čiste pokvarenosti. U mladim školama prevladavaju djeca lokalnih šerifa, bogatunčića i članova stranaka.
Pa evo, bila u istom klubu dva moja vršnjaka. Jedan, baš rođen za nogomet, nije bilo dana kada nije imao loptu u nogama. Igrali smo kad god i di god. Od ceste do friško iskopanih temelja buduće kuće. Ja sam imao bolesno dobar sprint a njega ni u snovima nisam mogao dobiti.
Drugi, proćelav već s 12, širi nego viši, kila kao pola ostatka razreda. Trčanje mu je bilo stran pojam, pogoditi gol je mogao samo slučajno.
Sad, jedan od njih je bio sinčić logalnog bogatunčića koji je svoj biznis koristio kao paravan za krijumčarenje određenog bjelog praha a sastrane mu nije bilo ni strano baratati ukradenim autima.
Drugi je bio sin običnog čovjeka, tehničara koji je pošteno radio od 7 do 15 za neku prosječnu plaću.
Pogodite koji je koji i koji j igrao svaku utakmicu a koji se praktički ispisao iz kluba jer je u sezoni dobio 5 minuta igre. Konkurirali su za istu poziciju.
Da ne pričamo o klubovima koji svojem bivšem mladom igraču ne bi dali niti 1000 kuna mjesečno da malo pomognu sa studijem dok igra za njih a zato dovode random brazilce kojima pišu plaće od 3-4000, da bu mi naravno dali manje od pola toga a ostalo lijepo sebi uzeli u džep.
Ja se osobno nikad nisam išao bakčat u to jer mi je tata otvoreno rekao kad sam htio krenuti na treninge poslije škole da ako želim trenirat kako bi se rekreirao i nešto naučio, može, ali da ne želi da se razočaram pošto nemamo dosta novca da igram na utakmicama.