Nisam ti baš htio odgovorit jer znam koliko je nezahvalano verbalizirat afirmativni sentiment u arhitekturi, ali znaš kaj, boli me kurac, čitam i ja ovdje svašta pa ću si dat za pravo i da napišem svašta.
Meni je stadion sjeo vrlo brzo, a što ga više gledam to me više privlači. Recimo, ostali prijedlozi mi dosade nakon par minuta.
Sviđa mi se geometrija i među-odnos (jebiga, izdrži malo preseravanja) svih tih ravnina, krova, etažiranih sjedišta, nosača... Sve je minimalistički svedeno na bare-minimum, doslovno jebene pravokutne ravnine. Lego pločice. Kao da nije renderirano do kraja, a opet vidiš da je to stadion, vidiš da je to Maksimir.
To je ono što prvo vidim. I nisam fan minimalizma, ali kad se dobro napravi može bit jebački zanimljiv. A meni je ovo zanimljivo.
Sviđa mi se ideja da se zadrži toliko od starog Maksa. Sentimentalno sam vezan za stari Maksimir (pretpostavljam kao i većina ovdje), kao navijač, kao građanin, ali i kao "susjed" tog stadiona jer sam odrastao ulicu dalje, a i danas živim na 15 minuta hoda.
Meni je Maksimir praktički svakodnevnica, kako stadion tako i park, okretište Borongaj i Svetice, još dok se tamo igrao tenis. Ne kažem da sam neka iznimka, nit mislim da bi moj glas tu trebao imati zato veću težinu, ni blizu, ali kod mene postoji i taj moment odrastanja i postojanja na tom cijelom prostoru.
Zato mi je plus i taj "kontinuitet prostora".
Dodatno, taj stadion mi na prvu uopće ne djeluje kao da pripada Zagrebu. Mislim to u pozitivnom smislu, meni je ovo nešto što bih očekivao vidjet u Milanu, Parizu, Bilbau, Berlinu, nikako ne u Zagrebu, u Hrvatskoj.
Dodaj na to i autentičnost, vidio sam slike stadiona iz Fife 98 i Intility Arenu u Norveškoj, sve 5, ak netko misli da je to slično - gleda dost površno, sorry.
Shvaćam strah od kiše i vjetra, i meni je to bila prva pomisao u onih par minuta dok nisam prihvatio ideju, ali što više o tom razmišljam, to mi se viši čini da je taj strah pretjeran i rezultat kompleksa od života na ovoj nekoherentnoj nakupini betona i stakla na kojoj se političko-građevinski orgijalo zadnjih nekoliko desetljeća.
A mislim i da su se ljudi previše napalili na ideju korner tribine (tko uostalom želi gledat tekmu iz jebenog ćoška?) i neke zatvorene arene u kojoj će sve odzvanjat i tutnjit kao da dolazi mongolska konjica. I sad je ovo anti-klimaks.
Vjerujem da će akustika biti dovoljno dobra i ovako, jasno da će dio zvuka pobjeći kroz otvorene kuteve, ali dobar dio, veći čak, će se reflektirat i od krova i ostat unutar stadiona. A znam ponešto o valovima, interferenciji, propagaciji i refleksiji istih.
Razumijem da se ekipi ne sviđa, da je većina zamišljala nešto drugo, to je sve ok i normalno. Ne mislim da su ljudi kojima se ne sviđa a priori seljačine, ali argumentacija na razini "pogle ova dva arhitekta kak izgledaju, kaj ste očekivali" i slično je tužna, primitivna i nedolična za nekog tko se smatra navijačem Dinama.
Isto tako, ovaj mob mentality koji je vidljiv, počevši sa zazivanjem otkaza Kovi, a sad se prelio na stadion i Bobana, stari moj... Krindž. Susramlje.
Uglavnom, mislim da je ovo prilika da Zagreb dobije unikatnu arhitektonsku znamenitost, građevinu koja će dobro ostarit i jednostavna je za održavat, koja je istovremeno ispred (moderan dizajn) i iza svoga vremena (ajmo reć brutalizam, iako je to diskutabilno), u tom kontekstu je bezvremenska, uz nju prostorno uređenje koje ima smisla u okolini u kojoj se nalazi, odnosno ne bode u oči (mislim pogledaj onaj jebeni "plavi plamen", koji je to kurac?), a pritom je tu ponajviše, iako ne isključivo, za Dinamo i nas navijače.
Meni je baš ta činjenica, da bi takva građevina bila stadion Dinama, iskreno - spektakularna.
I još nešto, kad (i ako) se uspije izgradit, mislim da će puno ljudi promijenit mišljenje. A i ako se ne izgradi, ko ga jebe, idemo dalje. Tutto passa. Ni prva ni zadnja propuštena prilika.
Eto.