Zašto bi nam pobogu to bilo svima u interesu? Čijem interesu?
Je, navijači su bili korektiv, odnosno hoćeš reć topovsko meso za ovakve i mnoge druge...

Dakle ti bi htio da se navijači slete na murju da ti ne bi morao na cjepljenje?

btw. ovo novinarsko kmečanje je nešto najdegutantnije što čovjek može vidjeti...Došao si na prosvjed ljudi protiv kojih aktivno pričaš svaki jebeni dnevnik, svaki jebeni dan i čudiš se što ti je netko uputio verbalnu kritiku što si došao između njih, i to nazivaš verbalnim nasiljem, dok isto činiš svaki dan, u svakom dnevniku.

Ovo je nevezano za činjenicu podržavam li prosvjed ili ne.

Tak i murja štiti dinamo od nas :-)

Tomašević jede djecu desničara. Zato ukida uzdržavanje do 15 godine. Sva djeca desničara će vjerojatno skapat gladna jer im starci moraju na posao. Užas.

Sramota je i da mu turisti nisu dragi. Jadni naši turisti i adventski kumovi. Bandić je krao, al je i nama dao. Dajte nam ga van.

Ma gle, moje mišljenje je da bi svima trebalo sve dozvoliti što se tiče demografske situacije, ali ako je to dugoročno održivo. Kako ta mjera roditelj-odgojitelj nije dugoročno održiva, u to se jasno išlo radi demagogije, a ne demografije.
Ne mislim da je bilo tko neuk. Naravno postoje ljudi, i ja ih znam, koji su visoko obrazovane majke, roditelji odgojitelji. Kod ove moje, jedan od razloga je i to što joj je muž iz tradicionalnije sredine, a majka joj je cijeli život isto roditelj odgojitelj (bez obzira na to što je ona to "radila" džabe).
Sad kad sam otvorio statistiku, jasno se pokazuje da je oko 30% korisnika rođenih izvan HR, da je preko 50% rođenih izvan Zagreba, da su mjesta gdje žive (više od 50%) redom Sesvete, Gornja Dubrava i Peščenica Žitnjak, da je najveći udio korisnika sa srednjom stručnom spremom... tak da neka okvirna procjena koju sam imao i stoji.

https://www.zagreb.hr/userdocsimages/demografija/ZADNJA%20VERZIJA%20KORISNICI%20NOV%C4%8CANE%20POMO%C4%86I%20ZA%20RODITELJA%20ODGOJITELJA%20S%20KRATKOM%20ANALIZOM%20PODATAKA%20ZA%20RAZ%202016%20DO%202019.pdf

Što se tiče vrtića, sve ovisi ponovno o kontekstu. Ako si odrastao u društvu u kojem je većina majki, baka i drugih bilo kod kuće i skrbilo za dijete i to se ponavljalo u više od, karikiram, 50% slučajeva u tvojoj generaciji, onda će i tvoje iskustvo biti bliže drugima pa se razlike neće toliko očitovati. Kako i veli ovaj tvoj rad, primarna ideja vrtića ili neke takve ustanove je bila osloboditi roditelje. E sad, danas se ta perspektiva uvelike promijenila. Premda mi ne znamo kakve su nam vrtići kvalitete (iako znamo da su kapacitetima ograničeni), ono što znamo je da u njima rade visokoškolovani stručnjaci za predškolski odgoj djeteta, što se ne može reći niti za mene, niti za moju ženu. Samim time, neusporediv je odgoj u vrtiću i doma. Naravno da je moja usmjerenost samo na moje dijete, time je to dijete definitivno odrasta u blagonaklonoj okolini, ali kad se dotaknemo interakcije, socijalnih vještina i svih drugih parametara koje sam gore naveo, odgoj kod kuće i odgoj u vrtiću su dvije neusporedive dimenzije. Mojeg je nečaka teta u vrtiću odvikla od dude za tjedan dana (mene još nisu uspjeli), cijela obitelj je na tome radila 5 mjeseci i nismo uspjeli. Eto, primjer iz prakse.

Mislim, ne znam kako da ti navedemo zemlju Zapada s visokim fertilitetom, a da iz računice oduzmemo imigracijske valove zadnja dva stoljeća... Koja zemlja Zapada nije imigracijska zemlja?
Slažem se da je individualizacija sigurno napravila svoje, ali nije to jedini segment. Pitanje je koliko utječu svi društveni procesi koje si naveo na ljude koji žele imati djecu i/ili već imaju djecu pa se o različitim faktorima brinu u pogledu toga bi li napravili još jedno ili ne. Kultura (čitaj tradicionalizam) djelomice, zavisno o striktnosti normi, uvjetuje natalitet, ali u velikoj mjeri ga uvjetuju i socioekonomski faktori i to pogotovo u razvijenim društvima gdje j prisutna individualizacija. U tradicionalnim društvima uvijek postoji taj homogeni faktor obitelji koja će uskočiti zlu ne trebalo jel'. To jest, osjećaj "sigurnosti" je viši u tradicionalnim društvima, ali je i definicija sigurnosti drugačija. Kod nas je definicija sigurnosti drugačija, nego kod ljudi u Pakistanu. Za nas sigurnost znači relativno sigurna primanja, rješavanje stambenog pitanja, sadržaj i standard.

Oprosti, ovo nije išlo tebe nego čisto načina razmišljanja. Ali drago mi je da si se uhvatio.
Nego, socijalna retardacija ne postoji. Ne znam zašto si iz svega što sam naveo u kolokvijalnom razgovoru, izvadio ovaj dio s tim da je dijete koje ne ide u vrtić socijalno retardirano. Možda zato što ti nisi išao u vrtić, osim jednu godinu, kao i ja na kraju krajeva. Nije. Niti mora biti. Niti su djeca koja idu u vrtić superiorna. Ali ako baš hoćeš raspravljati o tome, možemo.
Djeca koja idu u vrtić (ovdje moram podvuć crtu pa spomenuti da ovisi o kvaliteti ustanove) ostvaruju brži kognitivni i jezični napredak i uspješnija su naspram djece koja ne idu u vrtić (Clerk i Van Ijzendoorn, 1990; Andersson 1989 i dr. prema Clarke-Stewart, Gruber i Fitzgerald, 1994), više vremena provode s drugom djecom (Rubenstein i Howes, 1980), bolje komuniciraju s drugom djecom nego s odraslima (Silba, Roy i Painter, 1980 prema Clarke-Stewart, Gruber i Fitzgerald, 1994). Također, prema autorima (Clarke-Stewart et al., 1994) nije samo stvar frekvencije razgovora s odraslima, nego i naravi. Tako se pokazuje da je razgovor s tetama zaigraniji, medijatorniji, nije autoritativan, nije oslonjen na kritiku, u odnosu na razgovor s majkom ili druim figurama kod kuće. Nadalje, interakcija s majkom je puno više usmjerena na emociju nego na racio time je komunikacija induktivna, dok je s tetama deduktivna (tetama odgovaraju na pitanja, majkama sami započinju razgovor jer je atmosfera opuštenija).
Djeca koja idu u vrtiće (ili slične ustanove) razlikuju se i po tome što imaju više samopouzdanja, ekspresivna su, osjećaju se ugodnije u razgovoru s drugima, nisu plašljiva u novim situacijama. Također, neovisnija su od svojih roditelja, igraju se daleko od roditelja, jednostavnije započinju interakcije s djecom koju ne znaju (Wynn, 1979 prema Clarke-Stewart et al., 1994), znaju više o društvenim pravilima (Siegal i Storey, 1985 prema Clarke-Stewart et al., 1994). Ove razlike, kako navode autori, ponavljale su se tijekom nekoliko uzastopnih istraživanja, različitih znanstvenika.
Negativne posljedice vrtića odrazile su se u agresivnijem ponašanju i pobunjeničkom duhu prema roditeljima i tetama (Bates et al, 1991; Thornburg et al, 1993), ali sami autori to svojom studijom odbacuju u zaključku te pretpostavljaju da se agresivno ponašanje događa češće u jednostavnijim vrtićima (bez sadržaja), u vrtićima koja crpe djecu iz siromašnih i disfunkcionalnih obitelji i dr.

Kao što možeš vidjeti, ovo su uglavnom stari podaci. Zato sam se išao pozabaviti s pronalaskom nekih novijih podataka (u hr. nisam našao ništa ovog tipa, iako ne znači da ne postoji, nego je jednostavno u nekim bazama do kojih ne mogu doći) i došao na recentniju studiju sa Sorbonne, gdje su autorice na uzorku od 1428 djece predškolske dobi, koju su postojano pratile u razdoblju od godine dana do 8 godina života, utvrdile da su djeca u formalnom okruženju (vrtiću) manje sklona visokim emocionalnim šokovima i problemima u odnosima s vršnjacima, a vrtići promoviraju prosocijalno ponašanje pri čemu djeci koja ih pohađaju daju pripremu za obrazovanje, kognitivne, jezične i predakademske sposobnosti. Osim toga daju im društvene i bihevijoralne vještine koje ih izdvajaju (Gomajee, El-Khoury, Cote, Van der Waarden, Pryor i Melchior, 2018).

Nije mi dao vrag mira, pa sam išao tražiti razliku između djece koja su za vrijeme ove pandemije išla u vrtić i one koja nisu. Istraživanje na engleskoj djeci (Davies, Hendry, Gibson, Gliga, McGillon, Gonzalez-Gomez, 2021) u razdoblju od proljeća do zime 2020. godine rezultiralo je podacima da djeca koja idu u vrtić tijekom pandemije imaju bolje jezične sposobnosti i kognitivne sposobnosti bez obzira na socioekonomske faktore iz kojih djeca dolaze. Dakle, u tako malom razdoblju se već iskristalizirala bitna razlika u recepciji vokabulara i kognitivnih funkcija i to bez obzira na socijalnu situaciju iz koje dijete dolazi.


- Clarke-Stewart, K. A., Gruber, C. i L. M. Fitzgerald (1994). Children at Home and in Day Care. Hilldale-New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates, Publishers.

- Davies, C., Hendry, A., Gibson, S. P., Gliga, T., McGillon, M. i N. Gonzalez-Gomez (2021). ECEC and cognitive development. Infant and Child Development, 30(4).

- Gomajee, R., El-Khoury, F., Cote, S., Van der Waarden, J., Pryor, L. i M. Melchior (2018). Early childcare type predicts children's emotional and behavioural trajectories into middle childhood. Data from EDEN mother-child cohort study. Journal of Epidemiol. Community Health, 72:1033-1043.

Ne razumijem što hoćeš reći.
Rasadnik glasača može bit i udruga invalida Istarske županije...
Na pravnom planu udruga nije ista političkoj stranci. Na realnom planu u Hrvatskoj postoji 5% udruga koje se bave tim što možda želiš reći i one zbilja jesu rasadnik raznih političkih aktera, ali to je normalno. Jednako je na obje strane političkog spektra. Netko tko je aktivan u udruzi koja se bavi političkim i drugim pravima, vjerojatno je lakše mobiliziran i u pogledu političkog aktiviranja. Po meni je to očekivan ishod. Ili bi ti zabranio ljudima koji rade u udrugama da se uključuju i u političke stranke?
Problematika ipak stoji jer neke udruge mogu biti bliže političkim strankama pa samim time djelovati u njihovu korist, no to je zanemariv broj ukupnih udruga. Kad govorimo o udrugama, ja se prvo sjetim udruga navijača Dinama, udruge darivatelja krvi, SUBOS-a, udruge liječenih alkoholičara, planinarskih društava, a neko se prvo sjeti udruge Iskorak... jebiga i to je indikativno.

Da u u smislu toga da se najmanje 100 članova mora udružiti da bi osnovali političku stranku, ali na pravnom planu nisu iste.

Ma nužno je napraviti reviziju poslovanja svih tih udruga. Vidjeti koje funkcioniraju, a koje ne. Gdje se izvlače novci, gdje se radi, a gdje ne (i to bez upliva ideoloških i političkih predznaka). I donijeti jasne kriterije financiranja i kriterije koji moraju biti zadovoljeni u svakoj sferi. Od 50 000 udruga u Hrvatskoj, pola ih ne podnosi izvještaje uopće. Živimo u demokraciji, pluralizam mišljenja mora postojati, ali ne i manipulacija javnim novcem.

Ma sve je to razumljivo. Kad se ukinu besplatni udžbenici (još ne znam tko ih ukida jer nisam našao takvu informaciju?), onda je kod nas najnormalnije napasti one koji s tim veze nemaju. Zašto se ne kaže, ajmo skresat ogromne administrativne troškove grada... Nego ako ukidamo roditeljima, ajmo ukinut i drugi dio građanima, a političke formacije i administrativne nečinitelje ostavit po strani. To je razina našeg razmišljanja ovdje, i ono je po svm kriterijima pogrešno.
Zašto bi udruženja građana ispaštala na osnovu toga što je ukinuto (premda ponavljam ne znam gdje se to reklo) financiranje udžbenika, koje isto možemo razumjeti kao socijalnu mjeru...Dakle zbog ukidanja jedne socijalne mjere, treba ukinuti i druga socijalno-civilna davanja, dok politički aparat egzistira i boli ih ona stvar jer njihovim građanima nije jasno da tim načinom sami sebi izbijaju prava, a nasloljeni na neku tobožnju ideologju...
Naravno da postoje udruge koje su parazitske, s oba politička spektra. Ali primarno udruživanje nema veze s tim. Kao što sam već rekao, udruge koje su tu za nečija prava iznose 5% ukupnih udruga. Dakle, kad bi se išao kresat novac udrugama, prvi bi najebali opet sportski klubovi. E sad kad to tako postavimo, jel vam se kreše novac sportskim klubovima?

Nakana upisa je kritizirati mjeru roditelj odgojitelj kao mjeru koja nikome ne pomaže. Kako tim roditeljima, pa i toj djeci i na kraju lokalnoj zajednici i društvu u cjelini. Ne pomaže niti na demografskom planu jer se za relativno malu naknadu ne isplati imati više djece. I onda te žene rade još i na crno. Kako pametna javna mjera...
Naravno, potpuno je promašena jer niti ne razumije u kojem se kontekstu donosi. Pa nije ovo 53. gdje su žene doma, kuhaju i peru veš... Smatram da je ekstremno malo primjera mladih obrazovanih građanki Zagreba koje će ovo koristiti. Moja žena prva ne bi ovo koristila jer je visoko obrazovana ekonomistica i ne pada joj na pamet biti doma za 4-5 tisuća kuna. Evo reci mi, bili vaše cure/žene to koristile? Shvaćam da sigurno ima primjera kojima to odgovara, ali odgovarat će im tih 15-ak godina koliko mjera traje, i šta onda?

Udruge za zaštitu djece postoje. I rade ogromni posao, uglavnom volonterski. Ne znam kad ste zadnji put razmislili o tome što su sve udruge napravile za ovu zemlju, a što je sve napravila politika? Udruženja navijača Dinama su uložila ekstremne napore da Mamića smjeste tamo gdje sad jest. Država nije kurcem mrdnula po tom pitanju.

Ma i ja sam išao godinu dana u vrtić. A od mojih šulkolega je tao funkcioniralo još sigurno 5 ili 6 klinaca. Nitko od nas nije bio cijelo vrijeme u vrtiću. Međutim, danas ti je vrtić jedina solucija ako oba roditelja rade cijeli dan. Ako si doma s majkom, jedina referentna točka ti je ona, jedini ili jedini stabilni izvor komunikacije ti je tvoja obitelj (koja ne mora bt stabilna), a s druge strane imamo djecu koja vrlo rano počinju komunicirati s drugom djecom, onda je to problem.
Dijete odgojeno u romskoj obitelji koje ne ide u vrtić izaći će na kraju tog procesa bitno drugačije nego da ide u vrtić. To je ekstremni primjer, s obzirom da izoliraš kontekst bez obzira što razumiješ nakanu upisa.

Aktivno radno stanovništvo stavljaš izvan pogona. Ono se s 45 godina (ako je rodila s 30) ne može vratit više nigdje. Može raditi za šankom u Royalu. Izgubio si cca 10 godina njezine profesionalne produkcije, ona je izgubila mogućnost profesionalnog razvoja i dobio si djecu koja su socijalno retardirana u odnosu na drugu, vrtićku djecu jer se druže s majkom i njezinim/njegovim roditeljima po cijele dane (ovo je analiza na najnižoj mogućoj razini). To je jednostavno populistička mjera koja je u korist išla najviše doseljenicima u Zagreb i nacionalnim manjinama (čitaj Romima) da bi glasali za Banditosa.
Ono što vidim kao potencijalni problem ukidanja ove mjere su tužbe kontra grada. Definitivno je retroaktivno povlačenje ovih mjera sporno na pravnom planu. Pitanje je kako će se grad nositi s tim. Ako ovo dovede do toga da Grad mora isplatiti sve zaostatke nakon nekoliko godina, onda je bolje da su s pojedincima išli na nagodbe oko alternativnih novčanih isplata, a ne ovako naglo rezali (premda mislim da je nagli rez najbolji i za te roditelje).
Pretraživao sam ovu informaciju da će ukinuti financiranje udžbenika, no pronašao sam samo demantij toga. Pa ako netko može, neka pojasni što je pjesnik htio reći?

Zadnje što smatram spornim u posljednjim upisima je derogiranje funkcije civilnog društva, koje vjerojatno crpi iz suštog nepoznavanja osnovnih funkcija i strukture civilnog društva. Civilno društvo se može kritizirati, kao i sve druge domene, s obzirom na kontekstualnu situaciju u našoj zemlji. No u globalu, ovaj institut je svakako minimum civilizacijskog dosega u 21. stoljeću. Nešto drugo je tu sporno, a to su spin doktori - političari, koji su sami uhljebi na najvišoj mogućoj, odnosno javnoj razini. Kada Hasanbegović proziva udruge, on to radi iz pozicije nekoga tko već 5-6 godina egzistira isključivo na javnom novcu (sad govorim o njegovom političkom angažmanu, a ne znanstvenom). Kad Dubravka Šuica proziva udruge, ona to radi iz pozicije nekoga tko još nije sasvim objasnio porijeklo svoje imovine (5 i nešto miliona koje je zaradila kao srednjoškolska profesorica). Kad Željka Markić proziva udruge, ona to radi iz pozicije žene koja je svu svoju javnu i političku moć stekla civilnim udruživanjem u UDRUGU.
U Hrvatskoj se civilno društvo uglavnom dijeli na zaklade i udruge. Kako se ono često poistovjećuje primarno s udrugama, među udrugama u Hrvatskoj najviše ih je (preko 12000) u sferi sporta, kulture (8000), obrazovanja (5000). Dakle, ove udruge u koje bi upadala "prava" mogu se odnositi na udruge za demokratizaciju društva (oko 3000) i ljudska prava (oko 3000). Što čini oko 10% udruga u Hrvatskoj. Tu podsjećam da u ova dva sektora upadaju i udruge koje se mogu svrstati u udruge drukčijeg političkog predznaka. Udruge ne osnivaju samo oni koji žele prava za LGBT zajednicu.
Na kraju krajeva i navijači Dinama su organizirani u nekoliko udruga. I to je samo po sebi indikativno. Moć udruživanja graana bez involviranja javne ili privatne sfere je iznimno bitna za funkcioniranje demokratskog društva. S obzirom da se potreba osnivanja udruga primarno treba vezati uz društveni aktivizam po nekom pitanju. Radilo se tu o sport, o pomoći invalidima ili željom za demokratizaciju društva. S obzirom da nam država n funkcionira u gotovo niti jednom pogledu, nije čudo što se građani udružuju kako bi zajedno pronalazili solucije za konkretne probleme.

Naravno da popravlja. S obzirom da sad ima po 0 ili 1. Trenutno Hrvatska ima 1.4 fertilitet što je među najnižima u Europi (naginjemo Jugu Europe).

Ako fertilitet naraste za samo jedan stupanj to popravlja demografsku situaciju. Ne popravlja prirodni prirast.