Meni što se navijača tiče nisu ni jedni ni drugi jasni da ih na gostovanjima nema , Realovih je bilo 20tak ... Isto tako sam bio na Real-Atletico , isto gostujućih ništa makar su u istom gradu... To praćenje kluba u Španjolskoj mi nije baš jasno imaš sve što poželiš od kluba a vani ih nema... — serbus
evo jedan mali prevedeni dio iz schalkeovog fanzina u kojem su vodili intervju sa grupom bukaneros (rayo vallecano).
U Njemačkoj se španjolska nogometna scena često klasificira kao prilično slaba. Već ste u uvodnoj raspravi proturječili i naglasili da postoje razlozi zašto je scena tu gdje jest.
Bukaneros: Nemoguće je to opisati u nekoliko redaka, ali vjerojatno je "slaba" realna riječ, pogotovo u odnosu na atmosferu. Ali: sumnjamo da je to poštena riječ.
Prije svega, važno je znati da su “zlatna vremena” ultrasa u Španjolskoj bila kasnih 80-ih, a posebno 90-ih, gotovo dvadeset godina ranije od većine scena iz drugih zemalja koje su danas "vodeće".
Zbog brojnih smrtnih slučajeva tih dana, propisi su od tada postajali sve stroži. Počelo je s ukidanjem stajaćih tribina, što je imalo veliki utjecaj na mnoge skupine. Od tada, u različitim valovima i potaknuto fatalnim situacijama kao što je Jimmyjevo ubojstvo prije devet godina, za ultrase sve postaje sve kompliciranije: vatrootporni materijali, zakonska ograničenja veličine zastava i transparenata, odobrenja poruka, biometrijske kontrole na određenim tribinama, pritisak da se registriraju grupe i članovi, novčane kazne koje u prosjeku iznose 6000 eura za gotovo sve prekršaje, policija (koju mnogi europski navijači poznaju iz njihovih utakmica u Španjolskoj) na istim tribinama kao i ultrasi. Tome se pridodaje zabrana transparenata, bubnjeva ili megafona na većini gostujućih, a često i domaćih utakmica, grupne sankcije, personalizirane ulaznice, sankcija bilo kakvog kontakta između grupa i klubova... Teško je to cjelovito i racionalno prikazati, ali recimo, da su propisi u Španjolskoj usmjereni na kontrolu (i sprječavanje) aktivnosti ultrasa.
Ali to nije sve: gostujuća karta u prosjeku stoji oko 40 eura, a datum utakmica znamo tek dva tjedna unaprijed. Ovo možda zvuči kao hrpa izgovora, a i mi kao ultrasi smo odradili svoj dio, ali mislimo da je poštenije da sebe doživljavamo kao “preživjele”, a ne kao “slabu ultra scenu”. Ne bi nas bilo pošteno uspoređivati s drugim zemljama jer je naša stvarnost vrlo drugačija i ona određuje što se ovdje događalo zadnjih desetljeća.
E sad, kad je riječ o našoj skupini (s obzirom na velike probleme), na gostovanjima ponekad više vremena provedemo svađajući se na ulazu nego na stadionu. Sada imamo skupinu “pravnika” koji bolje poznaju zakone i propise od policije ili sigurnosnih službi.
Čak smo i kod kuće preživjeli nekoliko godina bez zastava, bubnjeva i megafona na našim tribinama. Prošle sezone imali smo samo male zastavice koje smo morali unijeti na stadion skrivene u hlačama. Naš transparent i naziv naše grupe su zabranjeni. Prošle su godine otkako nam je dopušteno napraviti pravu koreografiju i stalno moramo istraživati "nove/stare" tehnike koje smo zapravo ostavili za sobom prije nekoliko desetljeća. Svaki put kada uspijemo zaobići određene kontrole, tisuće eura ili nove zabrane su cijena koju moramo platiti.