Čovjek iz Iloka priča isto kao čovjek iz Srijemske Mitovice a njima dvojici zajedno trebaju titlovi kada gledaju Gruntovčane i onda nas netko uvjerava da ovaj iz Iloka i ovaj iz Gruntovca pričaju isti jezik a da Iločanin i Mitrovčanin pričaju različite jezike.
Hrvat iz Metkovića ili Cavtata priča puno sličnije Crnogorcu iz Kotora ili Srbinu iz Trebinja a za Istrane ili Podravce mu skoro treba prevoditelj i onda nas opet uvjeravaju da Metkovčanin ne priča isti jezik kao Kotoranin ali priča isti kao ovi koje jedva razumije.
Ima još takvih primjera da ne nabrajam sve primjere u kojima stanovnici određenih područja RH bolje razumiju Srbe, Crnogorce, Bošnjake nego one iz iste države sa kojima, kako kažu, priča isti jezik. — Maksim Maksimirski
Kojim jezikom pričaju onda Podravci i Istrijani?
Evo vam struke na koju se toliko pozivate:
Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje: "Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci se međusobno razumiju, no hrvatski standardni jezik je poseban jezik. Imamo specifičnu povijest, kulturu i nasljeđe. Baš kao što se nordijski jezici međusobno razumiju, a različiti su, tako je i hrvatski jezik, primjerice, drugačiji jezik od srpskog. Hrvatski jezik nimalo, kazao nam je Jozić, ne ugrožava to što se razumijemo s govornicima drugih, sličnih jezika u regiji".
"Hrvatski standardni jezik je dijapazon izraza i konstrukcija koje su razumljive svima, svim dobnim, socijalnim skupinama, svim skupinama govornika. Hrvatski jezik je poprilično razveden u dijalektološkom smislu, osoba iz Bednje i osoba s Visa se ne mogu razumjeti u dijalektu, ali zato postoji standardni jezik."
U osvrtu na "deklaraciju":
Kako komentirate prošlotjednu sarajevsku Deklaraciju o zajedničkom jeziku? Vidimo da je više od 200 potpisnika toga, prema mišljenju mnogih, kontroverznog akta koji je uzburkao javnost u Hrvatskoj?
- Mišljenja sam da je riječ o nepotrebnoj akciji koja s hrvatskim jezikom nema nikakve veze, niti na bilo koji način može utjecati na hrvatski jezik. Riječ je o medijski pretjerano praćenom projektu kojemu su cilj i svrha nepoznati, a ono što se iz teksta tog manifesta može iščitati, razvidno je da je riječ više o političkom nego o jezikoslovnom projektu.
Koliko se tom Deklaracijom, samom idejom o zajedničkom jeziku, ugrožava samostalni i Ustavom zajamčeni hrvatski jezik?
- Takvi i slični neformalni manifesti ne mogu imati nikakva utjecaja na hrvatski jezik, ne mogu ga ugroziti, a nikome ne mogu pomoći, i zato mislim da je riječ o promašenom pokušaju koji će vrlo brzo otići sasvim zasluženo u trajni zaborav kao potpun promašaj.
Ipak, treba li Deklaraciju kao takvu ignorirati, ili na nju obratiti veću pozornost, pomnije ju analizirati, s obzirom i na političku razinu toga dokumenta?
- Uopće ne čudi što se taj manifest najviše u Hrvatskoj doživio kao nešto negativno, jer se povijest hrvatskoga jezika ponovno počela odvijati pred našim očima - ponovno su tu lijepe riječi i “primamljive” poruke o zajedništvu u jednome jeziku, doduše, zasad jeziku bez imena. Sastavljačima su puna usta slatkorječivih fraza, ali na njihovu žalost hrvatska je javnost danas već toliko zrela da je bez poteškoća prozrela podvalu, a činjenica da smo samostalni i da smo svoju, između ostaloga, i jezičnu samostalnost krvavo stekli, daje nam za pravo da takvim manifestima već u početku kažemo: Ne, hvala!
Zašto Deklaracija upravo sada, nakon što je RH obilježila 50 godina od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967.? Je li to sračunati potez, smišljen u Beogradu?
- Tko i za čiji račun to radi, meni je u ovome trenutku nepoznato, a mislim da i nije toliko važno. Ne mislim da je pravilno nešto poput ovoga nazivati deklaracijom, jer deklaracija podrazumijeva izjašnjavanje, jasno određivanje, što ovdje nije slučaj, jer ponajprije nije jasno kako bi se taj zajednički jezik zvao. Nije jasan ni cilj, a nisu jasne ni metode njegova postizanja. Dodatni je problem što su se neki akteri tog manifesta izjašnjavali da on ima veze s Deklaracijom iz 1967. godine, što je apsurd. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika plod je borbe za jezičnu samostalnost i protivna je “zajedničkom jeziku”, a ovo bi se moglo zvati antideklaracijom jer ide u suprotnom smjeru.
U jednom medijskom istupu u svezi sarajevske Deklaracije referirali ste se i na Bečki književni dogovor potpisan prije 167 godina. O čemu se radi?
- Deklaracija o zajedničkom jeziku više je na tragu Bečkoga književnog dogovora iz 1850. godine, ali i Novosadskoga dogovora iz 1954. godine. Naime, i jedan i drugi “dogovor” počivaju na istoj tezi, koja je zastupljena i u ovom manifestu, a to je da je riječ o jednome ili zajedničkome jeziku naroda na ovim područjima.
No, ponavljam treba jasno reći - hrvatski jezik samostalan je i svoj, jedinstven i poseban, od pamtivijeka je u osnovi hrvatskoga identiteta, a jezičnu samostalnost koju smo nakon svih proživljenih nedaća uspjeli izboriti ovakve akcije ne mogu ni na koji način ugroziti."