Usput, Index je vijest o uhićenju Grete naslovio kao..

Ta daaaa

Prijelomnu. :lol:

"ANTONIO PEROŠEVIĆ (30) novi je igrač Slaven Belupa. Ovaj napadač u Koprivnicu stiže kao slobodan igrač nakon što mu je zadnji klub bio indijski prvoligaš East Bengal. U Hrvatsku se vraća poslije pet i pol godina te će ponovno surađivati sa Zoranom Zekićem, koji mu je bio trener u Osijeku."

Index

Jbt mom malom od 10 godina u kvartovskom klubu je trening danas premješten u svlačionice, ne da se "ne smoče", jer i igraju i treniraju po kiši, naravno, već da se ne polome kad je ovako jako natopljeno..

A ovi odlučili uigravati, udarati završni glanc pred prvenstvo. :roll:

Otišao kao junior iz Dinama, šest i pol godina kasnije još uvijek junior :cool: — Krizy

Pa, ako može Youssoufa Moukoko, što ne bi mogao Josip Brekalo.. :eyes:

Da, nisam htio pretpostavljati pa te zato pitao, ali i mislio sam da je riječ o predrasudi koju imaš prema videoigrama kao takvim.

Književnost mi je apsolutno najvažniji, najdraži i najbliži oblik umjetničkog stvaralaštva, ali filmovi i serije se ne snimaju uvijek samo po vrhunskim književnim djelima.

Ma čak i na stranu kvaliteta..

Evo ti jedan primjer.

Knjiga Parfem ima, koliko se sjećam, cca 150-160 stranica. U film je pretvoreno zadnjih 30 stranica, a i jedno i drugo je odlično. Ne možeš na filmsko platno prenijeti rečenicu koja se proteže na čitavoj stranici knjige i kojom se opisuje smrad srednjega vijeka.. nešto najbolje što sam ikada pročitao o osjetilu mirisa uopće. Toga na filmu nema. I to filmu uopće ne fali... Film počinje tamo gdje knjiga polako od vrhunca klizi ka raspletu..

Da ne duljim dodatno, jer čisto sumnjam da sam te razuvjerio, zaključit ću..

Naravno da je kvalitetna književnost umjetnost, a videoigre, pa makar i najbolje - prvenstveno zabava (mada, da bi se napravile, potrebno je itekako puno kreativnosti i umjetničkog stvaralaštva) i u tom smislu ne idu u istu rečenicu, ali kao netko tko je pročitao puno, puno više knjiga nego što je odigrao videoigrica, mogu ti s punim pouzdanjem reći da mnoge videoigre snagom priče, poruke i emotivnog angažmana nadmašuju mnoge knjige.

uopće me ne zanima kakva je u odnosu na igricu. Uostalom, ne kužim čemu strka, nije serija adaptacija neke knjige nego fucking igrice. — Mr Anderson

Pa tko kaže da je strka.. Radi se samo o očekivanjima koja si stvori svatko tko neku priču upije na određeni način. Tak je svejedno je li knjiga, igra ili predstava. Ne kužim što bi uopće trebalo značiti da "nije serija adaptacija neke knjige nego fucking igrice"?

Zašto bi priča iz knjige koju adaptiraš imala nužno nekakvu posebnu težinu u odnosu na priču iz igre koju adaptiraš?

Ako si nešto upio kroz bilo koji od medija po prvi put, ne možeš izbjeći uspoređivanje bez obzira na to je li ti taj prvi put bio čitajući knjigu ili igrajući videoigru koja je ispričala priču koju sada, eto, gledaš kao seriju.

Ako ne zeznu stvar kao što su zeznuli sa nastavkom video igrice, mogao bih i pogledati. — Somport

Stvar perspektive..

Meni je, npr., kao čovjeku koji je oba nastavka odigrao po nekoliko puta, dvojka također odlična (a vizualno apsolutno nenadmašna iliti nenadjebiva po naški)...

Da ne otkrivam samu radnju onima koji nisu igrali, reći ću samo da sam prilično siguran da znam na što misliš, ali priča iz dvojke baca novo i drugačije svjetlo na jedinicu, a kako volim vidjeti stvari iz različitih perspektiva (od kojih je naravno samo jedna ona moja), tako sam se ipak dosta brzo naviknuo na događanja iz nastavka.

Priča iz prvog dijela je jača i meni draža, tu nema dvojbe, ali igrica i u nastavku odlično funkcionira kao dio cjeline.

Na onoj temi geopolitike smo taman malo izvrtili tu priču različitih pogleda na isto, tako nekako vidim i ovu igru.
Naravno da mi nisu svi likovi jednako dragi, naravno da bih neke i sam koknuo najradije, a ne im "pomagao" u igrici, ali po meni to i jest velika kvaliteta cijele The Last of Us igre (a nadam se i serije)... da te stavi u cipele u kojima ne želiš biti, koje su ti neudobne i "teške", ali jebiga gaziš u njima jer moraš stići na cilj i pritom shvaćaš ili podsjećaš se ako si imalo zreo čovjek, da stvari ama baš nikad nisu crno bijele...

Zbog te serije ću uzeti HBO. Baš me zanima kakav će dojam ostaviti na one koji nisu igrali, a kakav na nas kojima je ta igra možda ponajbolje što smo ikada igrali..

Vjerojatno igrači prilaze s većim očekivanjima i time u startu kritičnijim stavom, a opet, igrači su većinom toliko bili uvučeni u priču da jedva čekaju vidjeti kako sve to izgleda u drugačijem mediju.

Uglavnom, nisam od onih koji si zacrtaju da sve mora biti kako je bilo u jednom od medija (bilo to knjiga, igra, predstava) kroz koji su priču prvu put upoznali i da film/serija moraju uvijek vjerno slijediti predložak (ne samo u ovom slučaju, govorim općenito) pa mi je lakše i prihvatiti da stvari ne idu uvijek kako sam si zamislio da će ići.

Ako je prenesena atmosfera igre, ako su dobro razrađeni odnosi i ako je vizualno atraktivna - serija The Last of Us teško da mi se neće svidjeti.

Ja sam Čeh (Moravac) po nacionalnosti, hrvatski nacionalist po uvjerenju, a agnostik po vjeri. I teški navijač Dinama i Građanskog. Pa vi mene braćo strpajte u svoje kutije. — deda

Deda, sve ti napisano potpisujem i lajkam (ne kao svoj izraz identiteta, nego podršku stavu), ali da smo pred (mojim) sudom, za ovo podebljano bi ti slijedilo unakrsno ispitivanje.. :snicker: Srećom pa znam na što misliš. :wink:

Samo da nadodam da znam jednog dečka, tu iz Zagreba (zapravo odraslog čovjeka, prevalio 30), ljevičara, koji svim srcem svojim, a i novčanikom jer nastoji što češće otići na tekme navija za - Lazio. :)

mene je uvijek zanimljivo vidit da netko tko je dosta privržen lijevoj strani - navija za Dinamo. — Mlađi referent

"Povijest i identitet" obične čaše za vodu, a kamoli velikog nogometnog kluba kao što je Dinamo, dovoljno je slojevita da se u njoj mogu pronaći ljudi različitih političkih i socijalnih identiteta. ;)

Evo, bacit ću primjer..

Dinamo je klub radničke klase osnovan 9. lipnja 1945. nakon pobjede nad fašizmom, ali i buržoazijom koju itekako možemo prepoznati u tzv. "građanštini". Oduvijek je bio klub blizak narodu i uz narod, blizak običnom malom čovjeku.

Klub su pokušavali prigrliti i prisvojiti razni nacionalisti iskorištavajući ga za svoje ciljeve, kačeći mu identitet koji mu ne pripada, a što je najbolje osvjedočeno i Tuđmanovim nasiljem nad imenom i historijom kluba. Dinamo je uvijek bio klub za koji su igrali igrači iz cijele bivše države i u njegovu historiju ugradili svoje ime, prezime i porijeklo i samim time on nije i ne može biti klub jednoga naroda ili religije. Da, on se nalazi u Zagrebu u sadašnjoj RH, ali njegovo ga ime, njegova ga povijest, vrijeme i način osnutka trajno vezuju uz period kada je čovjek bio Čovjek, a društvo barem pokušavalo naći put u pravedniju, jednakiju i slobodniju zajednicu.

Eto, samo nabrzinu.

Otpor "establishmentu", blizina narodu (kao puku, ne naciji), vrijeme i kontekst nastanka, pa eto i to najdraže nam ime, u drugačijoj su interpretaciji sasvim dovoljna baza za identificiranje s klubom. Ne velim da je to takav slučaj u vezi konkretnog kolege na kojeg se očito referirate, nego proširujem priču.

Čaša za vodu služi za piće i to je očito.

Ali ona može biti i posve solidan "čekić" i "zatvor za kukca" s kojim se igra neko dijete, može biti i hladno oružje i potpaljivač vatre i držaš za štapiće i još 50 stvari koje nam mogu pasti na pamet. I eto zadržismo se na onome "što čaša jest", a kamoli da počnemo pričati o tome kako je nastala, ta neka konkretna čaša.

Kaj hoću reći... U Dinamo su se mnogi zaljubili naprosto jer ima lijepe plave dresove i iz grada je u kojem su rođeni i najveći je klub u tom gradu i nisu mu nikad niti mu imaju razloga pripisivati razna "čudesna svojstva". :)

I to je posve legitimno.

No eto, ako bi htjeli i ljevičarski politički identitet (što god to značilo danas u RH) spojit s Dinamom, odnosno s onime što netko može vidjeti u Dinamu (ne bez osnove, jer ono gore što sam napisao nije nužno neistina, već je drugačija intepretacija - od moje npr.) može to učiniti i bez prevelike mentalne gimnastike. :)

Lepe da novinari tu crpe inspiraciju. — maddaddam

Hm, vidiš, sad se zapitah jesu li i aktivni.. ili samo vire i škicaju. :)

Ajme što si uradih upravo.. sad ću u svakom upisu tražit Olivarija. :scream:

Čak ako i nije shit of the day (a po meni ima pristojne šanse), opet nam je drago vidjeti Lukinu mamu. Ovaj, jednog od najboljih košarkaša današnjice.

što je na to rekla missfernandez? — Patak

¿Será suficiente para un bolso Louis Vuitton?

Ma hoće mila, za to uvijek; odgovori Junior.

Entonces el turco 2 también es bueno; zaključi gospođa.

Junior Fernandes iz Universidad de Chilea prešao u redove turskog drugoligaša Manise. To mu je peti klub od 2020. do danas.