Ne znam u koju temu bi ovo pripadalo, a budući da se najvjerojatnije radi o trabunjanju sredovječnog muškarca za šankom, nek bude ovdje.
Za početak, samo da podsjetim na jedan svoj stariji post koji sam napisao prije nekoliko godina ispod neke od brojnih progutanih priča na temi Priče iz davnine:
Meni je ovo k'o neki prozor u svijet koji me zanima, na neki način i privlači, a kojem sam ne pripadam i nisam pripadao..
Iz radničke sam obitelji iz Dubrave i izgledam kao čovjek koji bi se mogao dobro potući, ali sam zapravo "štreber" i mainstream konformist kojem su spavanje na klupama, stopiranje do Edinburgha, "posluživanje" na benzinskoj i naganjanje Tipa s neka 4 random tipa do Zadra potpuno nezamislivi. Onak, da ja to radim. Ali kao neko zabranjeno voće "berem" ove priče i zamišljam što bi bilo da je bilo.. :smile:
Samo nastavite, guštam čitati. — Neki tip
Malo je do spomenutog konformizma, a malo je, danas to znam, i do činjenice da prije 20 ili 25 godina kad mi je "bilo vrijeme početi" nisam imao ni s kim. Naprosto nikoga od mojih prijatelja nije zanimao Dinamo i nogomet u toj mjeri da bi i pomislili negdje ići zbog njega dalje od Maksimira (a i tamo dosta rijetko).
2, 3 godine nakon ovog gore citiranog posta shvaćam koliko toga nisam doživio, a mogao sam. Gledam te klince jučer oko sebe, koliko zajebancije i uspomena stvaraju.
I naravno da njihova gostovanja i moja ne izgledaju isto. Ja sam suštinski i dalje konformist, jer mi danas nije problem pokrit si troškove više manje bilo kakvog europskog pa naravno ni domaćeg gostovanja, nema tu nekakvog odricanja da bih mogao ići, niti kreativnosti i prevelikog avanturizma, za razliku od njih.
Ali ima nevjerojatnog užitka u zajebavanju s ljudima s kojima se i inače volim zajebavat, a s kojima odem u drugi grad, doma ili vani, da bi navijao za Dinamo. Ima nešto u ustajanju ranom zorom ili vožnji cijelu noć, ili putovanju avionom samo s ruksakom pod nogama, u pričama putem, u zujanju cijeli dan kako gdje i kako kad i itekako ima nešto u tome da dočekaš tu tekmu navečer (ili drugi, treći dan ako si otputovao na neko europsko) i budeš uz Dinamo, proslaviš umoran pobjedu ili zapjevaš "ići ćemo svuda s Dinamom.." u suprotnom.
Ovo sve vjerojatno djeluje smiješno svakom od 20 i kusur godina (da starije ni ne spominjem) sa samo 4, 5 sezona gostovanja iza sebe (jer ih već time ima više od mene), ali ja ovo ni ne pišem radi njih. Pišem radi onog jednog, dvojice ili 10 "štrebera" poput mene prije 20 godina koji ne idu, a možda čitaju.
Pišem radi svih onih koji ne idu jer "nemaju s kim" ili čekaju neka bolja vremena, priliku, okolnosti, što god.
Odite na ono okupljanje forumaša sa Zone, s nekim ćete već kliknuti, ili nećete. Otiđite onda na neko crtanje grafita, doprinesite nekako, otiđite na učlanjivanje, na humanitarni turnir, u Vukovar na Dan sjećanja, u Petrinju na Dan pobjede. Na sjever bez iznimke.
Prilika i okolnosti i ekipa dogodit će se vašom aktivnošću, ne konstatacijom da, eto, nemate s kim.
Stvarno ne bih htio da ovo bude shvaćeno kao pametovanje tipa koji je prije 2 godine shvatio da Dinamo igra i vani pa sad dijeli mudre savjete i naknadnu pamet bez da ga je itko išta pitao.
Uostalom, nisam ni tip od žaljenja za bilo čime. Ne znam kako mi bi život izgledao da je bio drugačiji dosad, a ja ga volim baš ovakvog kakav jest pa stoga ništa u njemu ne bih ni mijenjao. Mladost mi je bila prilično dobra, ne trebam drugu ni tuđu.
Radi se samo o malom ohrabrenju onih suzdržanih, neodlučnih.
I naravno da nije svako gostovanje za svakoga, ali to se uči. Kao što se puno nauči i o solidarnosti, o pomaganju, o dijeljenju, o nesebičnosti, o potpori, o koheziji pa i o zaštiti slabijih.
Navijačka grupa nije crkveni zbor niti grupa mladih izviđača. Ništa ne idealiziram niti uljepšavam, samo pišem ono što znam da jest.
Oženjeni, s djecom, poslom, širim obiteljskim obvezama i posjetima, nećete moći jednako često kao što možete sada.
Pokrenite se, aktivirajte, bolje prije nego kasnije.