Ne znam više kako objasniti ovo što gledamo, ali jedna stvar je jasna ovaj trener i njegov stožer jednostavno nisu razina Dinama. Čovjek je došao bez ozbiljnih rezultata, bez ikakvih jakih referenci, bez ičega što bi opravdalo da preuzme klub koji ima najveće ambicije u ligi. Tražio sam po internetu bilo kakve dokaze da ima trenersku težinu ništa. Osvojio je Drugu HNL s najjačom momčadi u ligi i to je to. Za Dinamo bi trebao doći netko tko zna voditi, pripremati ekipu i donositi razliku. Ovdje toga nema ni u tragovima.Na terenu se vidi potpuni taktički kaos. Primamo identične golove već mjesecima i to najčešće preko iste strane. Varaždin – desno, Vukovar – desno, Celta – tri ista gola na istoj strani, Istra – opet ista priča. To ne može biti slučajnost. To znači da se ne radi analiza, da se ne radi korekcija, da se na treningu ništa ne ispravlja. U klubu poput Dinama to je nedopustivo. Stručni stožer bi morao primijetiti stvari koje navijači vide golim okom, ali ispada da oni ili ne vide ili ne znaju ispraviti probleme.Drugo poluvrijeme nam je posebna tragedija. Igrali smo dobro samo prvih 45 minuta nekoliko puta na početku sezone, a onda bi se raspali čim nas protivnik pročita. To pokazuje da nema plana B, nema prilagodbe, nema vođenja utakmice. Svaki ozbiljniji trener zna reagirati kad vidi da nešto ne štima ovdje toga nema. Izmjene su često nelogične, kasne ili još dodatno unište ritam. Igrači lutaju po pozicijama, ne znaju gdje trebaju stajati, nema tranzicije, nema pritiska, nema organizirane obrane.Najgore od svega je što smo kvalitetniji od više od pola lige za dva ili tri nivoa, ali nas i dalje gotovo svatko nadigra čim se malo organizira. To je najveće ogledalo stručnog stožera. Kada sa najskupljim kadrom u ligi izgledaš kao da igraš bez ideje i sustava, znači da trener ne izvlači iz ekipe ni minimum.Rezultati su nas neko vrijeme mazili, ali igra ne postoji od prvog kola. Dinamo mora imati trenera i stožer koji znaju što rade, koji znaju pripremiti utakmicu, koji uče iz grešaka. Trenutno izgleda kao da se sve radi improvizirano i bez ikakvog pravog znanja. Ovo više nema veze s pojedinačnom pogreškom igrača ovo je sustavni problem stručnog stožera.

Tačno, nema garancije ni da bi drugi trener uspio.
Ali isto tako nema garancije ni da će se s ovim pristupom i ovakvom igrom išta postići.Razlika je u tome što sada već vidimo stagnaciju i nazadovanje.

Svaki ozbiljan trener bi s ovim kadrom radio igrače, dizao im samopouzdanje i pretvarao ekipu u stroj. A kod nas? Kod nas talenti postaju kopije samih sebe. Izgube što znaju, izgledaju kao da su došli na probu u drugu ligu, a ne igrati ozbiljan nogomet. Nema plana A, a o planu B da ne pričamo.

I onda još slušamo izjave tipa: "Igrali smo dobro, još smo u procesu." Kakav proces? Jedini proces koji vidimo je kako se talenat pretvara u prosjek, a prosjek nestaje kao da nikad nije ni postojao.

Pogledajte Celje. Tamošnji trener je svakog igrača podigao — svima je digao nivo igre, samopouzdanje i taktičku disciplinu. Tko bi od njihovih igrača kod nas odmah ušao u prvih 11? Malo tko. I upravo to sve govori. To znači biti trener: izvući maksimum iz onoga što imaš.

A kod nas? Od potencijala se pravi sivilo. Od energije – zbunjenost. Od ekipe – skup pojedinaca bez ideje i identiteta.

Zato treba trener s vizijom igre. Trener koji zna što želi na terenu i kako želi da izgleda. Nekoga tko iz svakog igrača izvlači maksimum, tko ih podiže, a ne spušta. Nekoga tko potencijal pretvara u kvalitet, ne obrnuto. Ne onoga koji o procesu priča — nego ga pokazuje na terenu.

Treba nam rukopis. Plan. Identitet. Treba nam trener koji pravi ekipu, a ne izgovore.

Ma naravno da nije poanta da pogledaš YouTube i postaneš trener. Poanta je u principima igre koji se tamo prikazuju — automatizmi, kretanja bez lopte, trokutanja… To su osnovne stvari u sustavu 4-3-3. Nije problem što s druge strane ima 11 igrača, nego što mi nemamo jasno rješenje kako ih probiti. Kad nemaš mehanizme igre, sve izgleda sporo i bezidejno, što se kod nas i vidi.

U posljednje vrijeme sve teže razumijem neke stvari u našem sustavu igre, posebno u formaciji 4-3-3. Nema igre 1 na 1, nema kombinacija 3 na 3, nema igre kroz sredinu. Kako vrijeme odmiče, naša igra izgleda sve lošije i bezidejnije.

Protiv Osijeka nismo uspjeli stvoriti ozbiljnu priliku – mislio sam, loš dan. Međutim, protiv Vukovara ista situacija. U te dvije utakmice priliku je dobilo čak 20 igrača, i ne mogu vjerovati da svi od njih mogu imati „loš dan“ istovremeno. To ukazuje da problem nije u pojedincima, nego negdje drugdje – u samom sustavu igre, pripremi utakmica ili možda u treninzima.

Kada na YouTubeu upišeš “4 pro patterns in the final third training”, vidiš kako se igra u tom sustavu – jednostavno, bez kompliciranja i bez potrebe za driblingom. Sve je jasno i lako primjenjivo.

Postavlja se pitanje – zašto naši igrači to ne mogu prenijeti na utakmicu? Je li problem u kvaliteti treninga, u načinu pripreme ili jednostavno u tome da naši igrači nisu profilirani za ovaj sustav igre?

Svi napadaju Kovačevića, ali budimo realni – ima tu još krivaca. Koliko ima pomoćnika? Šta oni rade na treninzima? Gdje je mehanizam igre u otvaranju, gdje su automatizmi u napadu protiv niskog bloka? I pomoćnici su odgovorni za te segmente.

Sinoć ih je Vukovar školovao od 45. minute pa sve do gola. Zar niko s klupe nije mogao reagovati i reći igračima da se spuste bliže obrani?
Ko radi video-analizu i pripremu utakmice? Vukovar je ove sezone najopasniji po svojoj lijevoj strani – i naravno, baš po toj strani padne gol.

Mi nemamo igre, nemamo plana kad gubimo. Nikakav plan. Nije tu kriv samo glavni trener – ima tu još ljudi koji snose odgovornost.

Koji je razlog da se odlučujemo za sustav 4-3-3 s obzirom na to da nemamo tipične krilne igrače koji driblingski mogu donositi prevagu?

Pozdrav, za koliko dana bi stigla narudžba dresa i još par stvari za Bosnu?