Zna li netko koji nacin bi bio najbrzi i najjednostavniji da se u dogovoru sa Talijanima odbije ovo rjesenje? — Goran86

Provozat ih u gepeku?

Hitler se okreće u grobu

Brani svoj izbor, a žudi za promjenama. Zašto je onda uopće izabrao taj?? — Majki2111

Poslušao glas struke, a u međuvremenu shvatio da je bitniji glas korisnika?

Kaže, stari mi je godinama pametovao kako je u školu išao pješke 5 kilometara u jednom smjeru, i po kiši i po suncu i po vjetru i po hladnoći.

I dođe napokon google maps, otvorim ja satelitski prikaz, iscrtam ja rutu kuda je on išao od stare kuće do škole, i google veli: udaljenost od točke A do točke B - 970m.

A nastavno na to, dok sam bio gimnazijalac, 4.razred, na pameti sve osim škole, dođemo tako u situaciju da nas domar pita možemo li mu nešto pomoći. Razrednica se složi, i nas 4 muška odemo kod domara po upute. Uglavnom, trebao je neki građevinski materijal nositi s prizemlja na tavan jer se tavan renovirao. Bogu hvala, mi jedva dočekali, sve je bolje nego biti na satu. Nosimo mi to tako na tavan daske, cigle, panele, knauf ploče..., kad u jednom trenutku jedan od kolega opazi dnevnike, sortirane po generacijama, odnosno godištima.

Mi nosimo, on traži. U jednom trenutku samo nas pogleda i reče: "O je#oga Bog*, meni govori da je s peticom prolazio, a vidi, sve same dvice i trice!". Naime, našao je dnevnik i ocjene od svog starog, dok je ovaj bio drugi ili treći razred gimnazije, ne znam sad točno.

*isprike na psovci, ali to je toliko nadrealna scena bila da sam jednostavno morao ispisati od riječi do riječi kako je bilo.

Danima već razmišljam i možda prema Bobanu, pa i ovom Tomaševiću treba imati i određenu dozu razumijevanja. Ja sam u svojoj glavi zamislio scenarij gdje su oni, kada su prvi put ugledali konačno rješenje za Maksimir, i sami ostali zatečeni, i rekli "ne, ne gospodo, ne može ovo". Možda su i oni, kao i većina nas na Zoni ali i općenito, očekivali stadion koji će čovjeku, čim ga ugleda, izazvati ono jednostavno: „Da, to je to.“ Umjesto toga dobili su nešto što prosječnom gledatelju više nalikuje na monumentalni arhitektonski komunistički eksperiment nego na mjesto na kojem bi trebao uživati u nogometu.

Ali onda dolazi ona čarobna rečenica koja u ovakvim situacijama rješava gotovo sve dvojbe: „Slušaj struku.“ A struka je, u ovom slučaju, odlučila da običan čovjek jednostavno ne razumije što gleda. Ono što nekome izgleda hladno, teško, nepristupačno i nefunkcionalno, stručnom oku može biti „snažan arhitektonski izričaj“, „promišljena forma“, "čista esencija" i šta ja znam šta sve još što je nadrobio onaj tovar Plejić.

I tu se, možda, dogodio ključni trenutak. Bar želim vjerovati u to. Umjesto da se zapitaju zašto većina ljudi ne vidi ono što im se objašnjava da bi trebala vidjeti, oni su počeli su vjerovati onima koji im to objašnjavaju. A kad dovoljno dugo slušaš kako je nešto vrhunsko, inovativno i arhitektonski iznimno, postoji opasnost da na kraju počneš braniti upravo ono u što si na početku i sam sumnjao. Odnosno, pored vlastitih očiju, počeli su vjerovati tuđim.

Sve ovo pišem iz vlastitog iskustva. Upravo sam u sličnoj situaciji jer gradim pomoćni objekt uz kuću, neku kao konobicu. S arhitektom sam prošao nekoliko krugova razgovora, izmjena i primjedbi. Ja sam od početka tražio nešto jednostavno, funkcionalno i praktično. On je težio nečemu što će imati onaj „wow“ efekt — da čovjek zastane, pogleda i kaže: „Ej, kako je ovo dobro! Tko ti je ovo projektirao?“

I trebalo nam je nekoliko iteracija da se nađemo negdje između njegova arhitektonskog viđenja i mojeg shvaćanja onoga što mi zapravo treba. Na kraju smo pronašli zajednički jezik. On vjerojatno nije potpuno oduševljen konačnim rješenjem, jer u njemu više nema baš svega što je zamislio. Ali ja jesam. I to je, barem meni, najvažnije, puca mi kuki za njegovo mišljenje. Jer ja ću tu konobu koristiti, a ne on. On je svoj posao napravio dobro onda kada je uspio moju potrebu pretvoriti u prostor koji će meni odgovarati, a ne onda kada je uspio ostvariti vlastitu viziju pod svaku cijenu.

Tako gledam i na ovo. Stadion nije skulptura koju ćemo obilaziti izvana i raspravljati o njezinoj formi. To je mjesto na koje ljudi dolaze gledati nogomet, navijati, družiti se i osjećati da pripadaju tom prostoru.

I opet i opet! :razz:https://www.instagram.com/reel/DducPWXiP4u

Evo, meni se ne sviđa, a nikakve online peticije neću potpisivati jer nemaju nikakvu vrijednost i značaj.

Stoka

to sam odmah primjetio

Meni ovo liči kao malčice veća Kranjčevićeva

Apstrakcija filmskog izraza - kao jezika specifikuma i apstrakcija umjetničkog akta uopće, de iure, predstavlja jednu vrstu sakralne ratifikacije, vlastite inferiornosti i vlastitog infansizma. Bez obzira o kojoj se vrsti supremacije na tom istom jeziku kao specifikumu radi i bez obzira na kojem nivou aspiracija mi o njemu govorili.

Čisto da se tema održi aktivnom.

Treneru, kad će otkaz? Zvone je sad pod pritiskom, a i sam znaš kako je nezgodno radit kad ti je nadređeni pod pritiskom. Fino pokucaš, rekneš "šefe, mogu ja samo na dvije minute".

I riješiš se ovog tereta.

Ajde, živio mi!

Kaže prijatelj s građevine da akustike ni neće biti zbog otvorenih ćoškova i nakošenog krova, al da je objekt kao objekt fenomenalno dizajniran međutim kao nogometni stadion ima nedostataka. — Keyser Soze

pošalji i njega u quratz!

Probudim se i razmišljam "Isuse, kakav ružan san sam sanjao"

A onda shvatim da nije san...

Pao bi na neispunjenim zahtjevima natječaja. — Frizura Robija M

Kojim točno?

Pa mogao sam se i ja prijaviti i staviti u svoj konceptualni dizajn samo nogometni teren, bez tribina i svlačionica i reći da se "savršeno uklapa u maksimirsku šumu", bi li pobijedio?

Uvjeren sam da nitko nije očekivao takav pravac.

Ostajemo svoji što ne želimo normalan stadion nego neku moderniju ruševinu ovoga što već imamo, a poznati smo po njoj, jer tko god dođe dan prije utakmice napravi članak o tome na kakvom grobu igramo?

Ajde dobro.