Kažu da je biti navijač najbolja i najgora stvar na svijetu. Toliko se veselimo pobjedama da nekada zaboravimo kako su i porazi sastavni dio sporta.
A ove godine ih ima puuuno previše. I to boli. Jebeno jako. Odlučio sam prespavati pa onda nešto napisati, ali osjećam se isto kao i jučer. Kaj je najgore, nisam ljut. Prazan sam, jebena prazna ljuštura...
Poslije Rijeke sam bio ljut, ali nekako krene novi tjedan i smiriš se, ide nova tekma. Opet se budi onaj optimist u meni i krenem nadati se i vjerovati da ćemo se pokrenuti, jer, jebiga, mora jednom krenuti na bolje.
Ako nemaš tu vjeru, kaj ti preostaje kao navijaču? Imaš li se pravo zvati navijačem uopće?
I onda dođe taj raspali Osijek, koji te zakuca i ubije ti još to malo nade i vjere kaj ti je ostalo...
Ova skupina igrača bez kimče, jer momčad ih trenutačno ne mogu zvati, se treba hitno probuditi i pronaći negdje tu našu vjeru i pokazati svima tko je Dinamo i da je Dinamo ekipa, fajterska ekipa. Jer oni znaju i mogu, samo se negdje putem to izgubilo...
U nedjelju je jebeni derbi i to
NE SMIJEMO izgubiti! Dečki, pronađite ta jebena muda i pokažite konačno taj jebeni šampionski mentalitet! Napisao sam to već za par zadnjih tekmi, ali napisati ću opet - sad ili nikad!
Znam da ću ja sutra opet pronaći vjeru i optimizam, da ću opet biti jebeni fanatik, i luđak.
Jer samo luđaci ti još i vjeruju!
Btw, stara mi ima rođendan, u nedjelju je obiteljski ručak na koji ću dofurati cvijeće, dati mami pusu, ali na ručku nebum ostal, jer...
Vidimo se na tribini dinamovci :heart: