Hrvatska nogometna reprezentacija Meni je oduvijek bio Dinamo prvi, a onda tek repka.
Ali repka je isto bila svetinja i veselio sam se svakom uspjehu, kao i tugovao radi svakog poraza...
Bilo je tu nes(p)retnih trenutaka kao 2008. (pogotovo), zatim 2012. i 2016.
Tada smo igrali odličan nogomet, ali imali pehova i onda se nekako vratilo za sve to te 2018., iako sam i tijekom tog turnira imao dojam da smo hrabrijim odlukama mogli i do zlata.
Već tada se počeo nazirati zalizankov populizam, ali nitko mu nije mogao osporiti to srebro, koje bi, ruku na srce svi prihvatili prije početka SP.
No nekako smo svi disali kao jedno, cijela država, bilo je to čarobno ljeto...
Međutim zadnjih godina mi je HNS ekipa na čelu sa njim, možda je malo i teška riječ, ali zgadila repku.
Od dijeljenja karata podobnima, negledljive igre, nepotizma, do licemjerstva cijele te garniture.
Trenutno sam ravnodušan, slično kao i onomad nakon par godina borbe, kad nam je našmrkani oteo naš Dinamo.
Ono, duboko u sebi ju voliš, ali nije to to, ne možeš se poistovjetiti s tim, nestao je onaj kult, jer repka više nije ono kaj bi trebala predstavljati i kako bi trebala svima služiti na čast.
Znam da ne razmišljaju svi tako i razumijem da ima drugačijih mišljenja, ali ja sam trenutno u fazi da bum pogledal tekmu, ali ne bum skakal, užival i istinski se veselio, jednostavno je nestalo te emocije...