Ismijavaš klub koji se gradi kao stabilan prvoligaš s dugoročnom ambicijom rasta, ne kao instant projekt za rušenje Cibone... povijest hrvatskog sporta puna je takvih koji su morali po ovoj tvojoj špranci "sad ili nikad" pa su ili nestali čim je nestalo love ili su završili u dugovima do grla.
I na kraju, pitanje "koji je cilj tog kluba" ima vrlo jednostavan i razuman odgovor; biti financijski održiv, organizacijski stabilan i rezultatski konkurentan u ligi koja kronično pati od nestabilnosti. Ok, razumijem da to možda nekome nije dovoljno, ali je jedini ispravan model koji dugoročno ima smisla u realnim okolnostima hrvatske košarke.
Ti samo nastavi trovati,,, — Eduardo
GNK Dinamo i KK Cibona su dva najveća timska brenda Grada Zagreba. To ne treba posebno objašnjavati. Dinamo višestruko nadilazi zagrebačke okvire, dok je Cibona uvijek bila više vezana uz sam grad, uz jednu široku, pasivnu, ali vrlo široku bazu navijača i izvan Zagreba, jer je riječ o košarci koja je uvijek bila iza nogometa.
Moje shvaćanje prenamjene KK Dinama iz Rudeša bilo je jednostavno: ili se to radi zato što će se Cibona ugasiti, ili zato da bi se jednog dana spojio s Cibonom, koja je nositelj europskih trofeja, brenda, navijačke baze, tradicije i svega ostalog. Mislim da većina navijača nije mislila da se to radi da bi se Cibonu zaobišlo ili zamijenilo.
Danas je, međutim, evidentno da je Cibona živa. Ulaskom svježeg novca i servisiranjem praktički svih dugova do 31.12.2025., Cibona de facto više nema dugova s današnjim danom i ima realnu šansu da bude još življa i uspješnija. I zato se legitimno postavlja pitanje: koji je onda točno cilj KK Dinama?
Ako se koristi brand GNK Dinama, ako postoji formalna suradnja, a svi znamo da navijači GNK Dinama u ogromnoj većini u košarci navijaju za Cibonu i da će za Cibonu navijati i dalje, koji je smisao guranja projekta koji ide protiv vlastite povijesti, protiv europskih trofeja i protiv široke baze navijača?
Naš predsjednik je, barem nekad, bio aktivni navijač Cibone. Hodao je na utakmice, družio se s Draženom. Ne znam kako on danas gleda na ono što potpisuje. Saša Pavličić Bekić je kao Acin prijatelj i odvjetnik, ali prije svega kao aktivni navijač Cibone, s nekoliko nas 2022. skupljao novac za tada mogući spas kluba. Danas je jedan od ključnih ljudi Nadzornog odbora kluba koji na Instagramu objavljuje sadržaje u kojima se navija protiv te iste Cibone. Boysi su osamdesetih, devedesetih i početkom 2000-ih masovno pohodili utakmice Cibone. To je činjenica.
A danas se gura nekakvo “jedinstvo” GNK Dinama, KK Dinama i njihovih navijača. Meni to iskreno sve više vuče na amerikanizaciju: ideju da se stvori jedan Dinamo-brand u svim sportovima, bez obzira na to što su nogometna, košarkaška i rukometna navijačka baza u Zagrebu povijesno isprepletene s drugim klubovima. Kao da nije važno koga su ljudi stvarno voljeli i za koga su navijali, nego je važno samo da se sve stavi pod jedan logo.
Budimo realni: dok ne izumru generacije rođene prije 2010., osamdeset posto navijača Dinama u košarci navijat će za Cibonu. I to se ne može izbrisati nikakvim rebrandingom.
Osim toga, GNK Dinamo je u praksi članski klub, iako to možda nije savršeno uređeno statutom. I zato se postavlja još jedno ključno pitanje: prije potpisivanja “bratstva i jedinstva” s klubovima iz drugih sportova, pogotovo kada je očito da se ide protiv široke navijačke baze, nije li trebalo pitati i članove što oni misle o tome da je partner GNK Dinama bivši KK Rudeš, a ne KK Cibona?
I još jedno pitanje koje nitko ne želi izgovoriti naglas: kako se točno postaje navijačem KK Dinama? Kako to izgleda u praksi? Probudiš se jedno jutro, prekrižiš Cibonu u glavi, sve ono s čime si odrastao, i kažeš sam sebi: “Od danas imam novi klub, od danas navijam za njega”? Tako se briše povijest? Tako se stvara identitet?