Grad Zagreb Nije ovdje primarno pitanje što netko nosi – bile to ružičaste papuče, suknja, ili bilo što drugo što odskače od očekivanog. O tome se uvijek može raspravljati unutar konteksta mode, osobnog izražavanja i radnog mjesta.
Ključni problem je u kako? i kada? se komunicira identitet, posebno kada se obraćamo djeci predškolske dobi.
Kada trogodišnje ili četverogodišnje dijete, čije su kognitivne sposobnosti još uvijek u ranoj fazi razvoja (konkretno mišljenje, nerazumijevanje apstraktnih koncepata), postavi pitanje poput: “Zašto nosiš ružičaste papuče?” — odgovor mora biti primjeren djetetovom razvojnom stupnju.
Primjeren odgovor bi bio jednostavan i konkretan: "Zato što su mi udobne," "Volim tu boju," "Super su mi," ili "Ovakve su najmekše." To su odgovori koje malo dijete može procesuirati, prihvatiti i ostaviti po strani.
Neprimjeren odgovor: “Zato što se volim oblačiti kao žensko/muško” uvodi u djetetov svijet apstraktan i kompleksan koncept identiteta i rodnog izražavanja za koji ono nema mentalne alate.
To stvara zbunjenost, a ne razumijevanje.
Mi roditelji ili oni koji rade s malom djecom znaju da takav odgovor u tom osjetljivom razdoblju može dovesti do:
Kognitivnog preopterećenja: Dijete je zbunjeno jer ne razumije.
Nametanja teme: Uvodi se kompleksna tema koja nije relevantna za djetetov trenutačni interes (koji je bio samo boja/oblik papuča).
Svatko tko želi minorizirati ovaj problem ("Ma što je tu problem?"), ignorira činjenicu da se radi o procesuiranju informacija od strane djece u formativnom razdoblju.
Odgovornost odrasle osobe je da štiti kognitivni prostor djeteta i da na pitanja odgovara jasno, istinito i, prije svega, razvojno primjerenim jezikom.