Kada se one koji preispituju njegov velebni izbor naziva dokoličarima i diletantima onda je sasvim jasna povratna mjera.

A šta morbidnosti? Pa nije mu poželio smrt niti išta sličnog.

Referirao se na godine koje "ugledni arhitekt" ima - 75 godina i sasvim je logično pretpostaviti na dob da je pitanje hoće li uopće vidjeti gotovo sranje koje gura svim silama.

I tak ne bu bio na njemu s obzirom na godine, a nama gura nakaradu.

Pa tko?

DAZ naravno.

Njima je turina svetinja.

Kroz natječaj i izbor su mislili njemu i njegovom djelu spomenik dignuti.

Recimo pustio sam Njirića kroz AI da prebroji stolice.

Moja razumna procjena iz prikazanog bowla bila bi otprilike:

33.000 – 38.000 sjedala, sa sredinom oko 35–36 tisuća.

Dakle, ovaj render mi ne pali nikakvu crvenu lampicu glede kapaciteta.

Vizualno i geometrijski sasvim je uvjerljivo da unutra stvarno stane traženih 35.123.

Kod pobjedničkog rendera ona neovisna analiza broji približno 12 redova donje + oko 15 redova gornje tribine, dakle reda 20–30 vidljivih redova, i upravo zato postavlja pitanje kako taj render može prikazivati 35.000 mjesta.

Ovdje ja na renderu dobivam približno 50+ redova.

To je praktički upravo ono što bi geometrijski očekivao od stadiona od 35.000 mjesta.

Drugim riječima, četvrtoplasirani render izgleda kao stadion od 35.000 ljudi.

Ne moramo mu vjerovati na riječ — red veličine se može dobiti iz same slike.

Pa može se doraditi. :lol:

Ako ovo nije dovoljno za zaštitu javnog interesa onda ja ne znam kaj je.

"O pobjedničkom radu savjetnik za konstrukciju piše da je:

- „u pogledu nosive konstrukcije prezentacija nedostatna”,

da je oslanjanje krovnih konzola „konstruktivno nedovoljno uvjerljivo te zahtijeva značajnu dodatnu razradu”

te da „način njezine realizacije i prijenosa opterećenja ostaje nedovoljno razrađen i tehnički upitan”.

Juranovic se zaista trudi sam sebe pokopati kao relevantnog novinara koji prati Dinamo.

Sada smo u 2026. došli do problema trave za stadion koji bi trebao biti gotov 2032-33 i pri tome se navodi Amsterdam arena, stadion izgrađen prije 30 godine, kao nešto di su bili problemi sa travom.

Danas kada su sojevi trave, hibridni travnjaci na takvim razinama da mi to sebi nemremo zamisliti, on izvlači problem trave.

Ne postoji nikakva pravna sila koja tjera Grad i Vladu da 2026. ugovore projektiranje stadiona koji ne žele i da ga 2029. počnu betonirati samo zato što je Ocjenjivački sud jednom rekao da je neki rad prvi.

Ako ga investitori više ne žele — neće ga graditi.

Ako i dalje žele novi Maksimir, a ne žele ovo rješenje, onda moraju pronać zakonit put do drugog rješenja, a uopće ne sumnjam da se to može napraviti.

Za 200 milja eura me boli kifla za reputacijski rizik. Ono...kaj će? Lajat na mjesec? Zaustaviti projektiranje? Kako? Netko će reći vidi Hrvati zajebali. I sada bi se svi terbali toga prestrašiti?

Baš...

Za ostale radove će uvijek biti nekakva raspodjela postotka kome se kaj sviđa, al za pobjednika ovog natječaja će 98% korisnika reći da je katastrofa.

Mislim...pa to se vidi po rekacijama i nema tog šminkanja koje može pomoći da krezba baba od 67 godina sa neke europske štajge postane victoria secret model.

Mislim da se ovdje stvorio potpuno krivi dojam da je izborom pobjednika nekakav vlak krenuo i da ga sad više nitko živ nemože zaustaviti. Može. Ako Grad i Vlada kao investitori više ne žele realizirati ovo rješenje, mogu od njega odustati. Ugovor o projektiranju još nije potpisan, građevinska dozvola ne postoji, izvođač nije odabran, a gradnja novog stadiona nije ugovorena. Znači, nije baš da su bageri na Maksimiru i da sutra kreće betoniranje.

Naravno da stadion, ako ga žele graditi, netko mora projektirati. Neće se nacrtati sam. Ali iz toga ne proizlazi da ga do kraja svijeta mora projektirati upravo ovaj ured i da se pod mus mora graditi upravo ovo rješenje. Ako Grad i Vlada kažu „ljudi, ovo nećemo“, mogu odustati od ovog puta. Za dalje onda moraju naći zakonit model javne nabave — novi natječaj, drugi odgovarajući postupak ili, tamo gdje zakon to dopušta, pregovarački postupak bez prethodne objave. Nije baš da pravni sustav prestaje postojat zato što je žiri podjelio nagrade.

Dakle, uopće nije pitanje može li se od ovoga odustati. Može. Pravo pitanje je koliko bi takva odluka koštala, koje su obveze već nastale prema pobjedniku i kojim bi se zakonitim putem došlo do drugog projektanta i drugačijeg rješenja. To su stvari o kojima se može raspravljat.

Ali ova priča „sad je gotovo, pobjednik je izabran i nema više nazad“ jednostavno ne stoji.
Ne postoji nikakva pravna sila koja tjera Grad i Vladu da 2029. počnu betonirati stadion koji 2026. više nežele graditi samo zato što je Ocjenjivački sud jednom rekao da je neki rad prvi.

Ako ga investitori više ne žele — neće ga graditi. Ako i dalje žele novi Maksimir, a ne žele ovo rješenje, onda moraju pronać zakonit put do drugog rješenja.

To može koštati vremena i novaca i može zakomplicirat cijelu stvar, ali stadiona će biti, ožda malo pomaknutog za 6-12 mjeseci, ali će ga biti. Ali nemojmo od toga radit nekakav pravni perpetuum mobile u kojem je žiri jednom dignuo ruku i sad smo svi osuđeni gledat taj stadion sljedećih 100 godina.

Suludo je da nešto takvo pobjedi na takvom natječaju, doslovno sprdačina.

Malo sam kopao po Fabijaniću i meni se polako slaže slika zašto smo od 88 radova završili baš s ovim.
I mislim da je priča puno zanimljivija od onoga „Fabijanić voli brutalizam“. Čovjek dolazi ravno iz hrvatske modernističke arhitektonske tradicije. Vvodio Katedru, bio predsjednik DAZ-a. A pogledajte danas njegov odnos i njegove izjave prema magašu i titu kada tovari spomenu da bi srušili ga srušili. Doslovce izajvljuje da bi se vezao za njega . Njemu stadion očito nije samo funkcionalna građevina za 35.000 ljudi. Tu su autor, rukopis, nasljeđe, kontinuitet i arhitektonska ideja koju treba čuvati i nastavljati.

I sad pogledajte prvih pet radova za Maksimir. Meni četiri od pet imaju dosta očit zajednički đir: ravne linije, oštri bridovi, rasteri, jaka geometrija, naglašena konstrukcija, monumentalnost. Naravno da nisu isti projekti, ali zajednički arhitektonski rukopis vidi se golim okom.

I onda od svih 88 pobjedi baš onaj koji najdirektnije vuče priču na Turinin Maksimir, a Plejić nakon natječaja kaže možda i najzanimljiviju stvar cijele priče: to uopće nije bila početna intencija natječaja. Nisu krenuli s idejom da novi Maksimir mora nastavljati Turinu. Nego su kroz pregledavanje radova oni sami shvatili da je ta poveznica važna, kvalitetna i dobra. E tu je, po meni, kvaka.

Turina možda nije bio zadan kao kriterij, ali je očito tokom ocjenjivanja postao vrijednost u očima žirija.
Onda u priču ubacite DAZ. U službenoj odluci doslovno piše da se članovi radnih tijela imenuju „u dogovoru i na prijedlog provoditelja natječaja Društva arhitekata Zagreb“. Znači DAZ nije tu samo da zaprimi radove, organizira sastanke i skuha kavu žiriju. DAZ sudjeluje u dogovoru i predlaganju ljudi koji će odlučivati na natječaju za projekt od 200+ milijuna eura.

Onda ubacite Korlaeta kao zamjenika gradonačelnika i zamjene u žiriju koji je ja mislim jednom ili dva puta mjenjao metilja na sastancima. Arhitekt. Profesor Arhitektonskog fakulteta. Godinama vezan uz DAZ. Bivši član njegova Izvršnog odbora. Danas Tomaševićev zamjenik upravo za prostor i grad. Još 2021. Metilj i Korlaet s DAZ-om dogovaraju suradnju Grada i struke, između ostalog upravo oko arhitektonsko-urbanističkih natječaja.

Pet godina kasnije — Maksimir. Grad i država. DAZ kao provoditelj. Radna tijela imenovana „u dogovoru i na prijedlog“ DAZ-a. Korlaet čak kao zamjenik člana Ocjenjivačkog suda. Fabijanić, bivši predsjednik DAZ-a i čovjek duboko iz te modernističke tradicije, u žiriju. I rezultat? Četiri od prvih pet radova imaju taj tvrdi geometrijski i konstruktivni arhitektonski đir, a pobjeđuje upravo projekt koji najdirektnije vraća Turinu.

A sad na sve to dolazi još jedan detalj koji cijeloj priči daje baš finu količinu dima. Jedan od službeno imenovanih članova žirija, Kersten Geers, radi na istoj akademiji u Mendrisiju kao jedan od autora pobjedničkog rada, Tommaso Fantini. I ne samo na istom faksu. Prema službenim podacima njihovi su uredi C3.70 i C3.69. Doslovno susjedni uredi. Onda nakon što se to počne kopati dobijemo objašnjenje: ma Geers zapravo nije sudjelovao ni na jednoj sjednici, mjenjala ga je Vjera Bakić. OK. Može biti potpuno bezazleno. Ali meni je onda još čudnije: ako čovjek cijelo vrijeme nije mogao ili nije htio sudjelovati, zašto je cijelo vrijeme ostao član Ocjenjivačkog suda? Zašto se jednostavno nije zahvalio i izašao, a zamjenica formalno preuzela njegovo mjesto?

I tu dolazimo do famozne anonimnosti. Stalno slušamo: radovi su bili pod šiframa, žiri nije mogao znati čiji je koji rad. Da. Žiri iz kuverte nije mogao znati. Ali anonimnost natječaja sama po sebi ne dokazuje da neki natjecatelj privatno nije mogao nekome reći: „Ej, prijavio sam se, moj rad je taj i taj.“

Da odmah bude jasno: nemaa nikakav dokaza da je Fantini to rekao Geersu. Nemama dokaza da je Geers znao šifru pobjedničkog rada. Nemama dokaza da je Geers davao ikakve upute Vjeri Bakić. Ali isto tako neznam je li i kako Geers tijekom natječaja komunicirao s Fantinijem o natječaju, zašto nije sudjelovao ni na jednoj sjednici te je li i o čemu komunicirao sa svojom zamjenicom dok je ocjenjivanje trajalo.

A stvar postaje još zanimljivija jer se u pobjedničkom timu nalazi i Niccolò Pasti, koji je bio student upravo studija kojeg je vodio Kersten Geers. Zato mi je presmješno kad se riječ „anonimno“ koristi kao nekakav čarobni štit koji automatski završava svaku raspravu. Anonimnost štiti postupak tako da na predanom radu ne piše Tommaso Fantini, nego 6TVJ3MUHR. Super.

Ali anonimnost funkcionira samo dok identitet iza šifre stvarno ostane nepoznat ljudima koji odlučuju. Ako bi natjecatelj sam otkrio svoju šifru članu žirija, onda šifra vrijedi otprilike koliko i maska zorroa čovjeku koji ti se upravo predstavio. nOpet — ne tvrdim da se to dogodilo - no itekako je moguće. Ali onda ni „natječaj je bio anoniman“ nije odgovor kojim automatski možeš otpisati svako pitanje o odnosima među ljudima.

Kad sve staviš na hrpu, meni više nema neke velike misterije zašto smo dobili upravo ovakav stadion.
Korlaet i gradsko-arhitektonski krug. DAZ kao provoditelj koji sudjeluje u predlaganju radnih tijela. Fabijanić i jaka modernistička tradicija. Četiri od prvih pet radova iz dosta sličnog arhitektonskog svemira. Turina koji nije bio početna intencija, ali tijekom ocjenjivanja postaje važna vrijednost. I onda još član žirija koji radi na istom faksu, u susjednom uredu s pobjednikom, ne pojavljuje se ni na jednoj sjednici, cijelo vrijeme ga mjenja zamjenica, a u pobjedničkom timu nalazi se i njegov bivši student.

Ne treba za ovo nikakva teorija zavjere.Možda je svaki pojedini komadić potpuno čist i za svaki postoji sasvim normalno objašnjenje. Ali nemojmo onda prodavati priču da tu nema baš ničega zanimljivog za pogledati zato što je natječaj bio „anoniman i transparentan“.

Jer kad sve posložiš jedno kraj drugoga, barem meni priča više ne izgleda kao da je s neba pao „objektivno daleko najbolji od 88 radova“. Puno više izgleda kao rezultat vrlo konkretnog arhitektonskog kruga, vrlo konkretnog pogleda na arhitekturu i vrlo konkretnog sustava ljudi koji su odlučivali što će uopće biti proglašeno najboljim.

Oni su u biti odlučivali za sebe, za svoj krug,a ne za navijačetj. korisnike toga istog prostora.

To je to Zvone.

Mene živo zanima kako ta njihova maketa u živo izgleda.

Valjda su i nju predali? :rofl:

Nikoga.

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/novi-spor-oko-stadiona-maksimir-jesu-li-tribine-morale-biti-povezane-evo-sto-kaze-sef-zirija-foto-20260925?utm_source=chatgpt.com

Da ponovim opet:

- ako su natjecatelji DVAPUT pitali smiju li tribine biti odvojene, možda je tada trebalo jednostavno napisati:
„Da. Smiju.“

A ne ponoviti njima da želite povezanu strukturu gledališta, pa nakon izbora projekta objašnjavati da četiri fizički odvojena gledališta ipak čine povezano gledalište jer ih vizualno povezuju krovovi.

I još nešto: ako je cilj bio „kompaktna atmosfera visokog energetskog naboja“, onda je sasvim legitimno pitati kako četiri ogromna otvora u uglovima tome doprinose u usporedbi sa zatvorenijim bowlom.

Pa se sad Plejić mora baviti arhitektonskom akrobatikom i objašnjavati da su tribine zapravo povezane — krovovima.

I nema te tribine koja će to sve opravdati i nema tog prtljamja po projektu tako da se spoje tribine i da se zatvore uglovi jer je to suprotno onome objašnjenju zašto je pobjedio.