Utakmica iz 2014. odigrana na današnji dan ušla je povijest kao jedna od najluđih koje smo odigrali protiv splitskih nam suparnika.

Nismo ni ušli u utakmicu, a Hajduk je već poveo u 8. minuti pogotkom Sušića koji s desne strane, tamo ispred Torcidinog sjevera poslao loptu Eduardu u desne rašlje.

Nakon početnog šoka Dinamo se polako vraća u susret, iako je Hajduk, da nije bilo Eduarda koji se ispriječio ispred Mezge, brzinski mogao i povećati svoje vodstvo.

Soudani je uposlio Čopa koji je bio sam na deset metara, ali ovom lopta prelazi preko noge.
U 35. minuti Kalinić rad grešku u kojoj mu Soudani uzima loptu, vraća je Brozoviću koji puca sa sedam metara, ali je Maloča ipak vadi s crte.

Na kraju prvog dijela već požutjeli Caktaš s leđa ruši Antolića, ali pritisak bijelih na suca je urodio plodom i Caktaš ostaje u igri.

Početkom drugog poluvremena Hajduk još jednom šokira obranu plavih i golmana Eduarda i pogotkom Milića dolazi na prednost od 2:0

Ali, u zadnjih dvadeset minuta utakmice dogodilo se ono za što se živi. Ono zbog čeka volimo Dinamo i nogomet.

Prvo u 72. minuti Soudani upošljava Čopa koji je ovaj put nepogrešiv i šalje loptu u Kalinićev lijevi kut.
Ovaj gol plavima je dao krila, a Hajduk idućih više od dvadeset minuta nije izlazio iz svoje polovice.

Na idući šok za bijele, a radost za plave čekalo se sve do prve minute sudačke nadoknade kad Čop još jednom trese Hajdukovu mrežu za izjednačenje.

Bijeli su pokušali grčevito zadržati ovih 2:2, ali Dinamova volja i želja je bila jača od njihovog uzaludnog pokušaja branjenja.

U 94. minuti opet je Soudani prošao, ubacio na drugu stativu gdje se ovaj put našao Henriquez i glavom od poda zabija prvi pogodak u dresu Dinama za potpunu ludnicu na južnom dijelu stadiona gdje su bili smješteni Bad Blue Boysi.

54 godine od prve utakmice velikog finala!

Na današnji dan 1967. godine Dinamo je u Maksimiru pred 31 800 gledatelja u prvoj finalnoj utakmici Kupa velesajamskih gradova pobijedio Leeds 2:0 golovima Čerčeka (’39.) i Rore(’59).

Zlatko Škorić - Branko Gračanin, Marijan Brnčić - Rudolf Belin, Mladen Ramljak, Filip Blašković - Marijan Čerček, Denijal Pirić, Slaven Zambata, Josip Gucmirtl i Krasnodar Rora stali su nasuprot velikom Leedsu koji je uz Jackieja Charltona imao još čak pet standardnih engleskih, škotskih, irskih i velških reprezentativaca.

Trener je bio Ivica Horvat koji je u prethodnom kolu kao pomoćnik Eintrachta izgubio 4:0 na Maksimiru, ali je spletom okolnosti nakon odlaska Branka Zebeca preuzeo klupu plavih.

Čak dva Dinamova igrača prije same utakmice predvidjela su ovaj rezultat:

Brnčić: „Fizički smo dobro pripremljeni i mislim da se možemo ravnopravno nositi s Englezima. Neće biti lako, ali pobjedu ne smijemo propustiti. Prognozirao bih i rezultat: 2:0 za nas.“

Pirić: „Trebat će nam dobra pluća u srijedu navečer. Tempo koji nameću Englezi je ubitačan. 90 minuta 'uragana' treba izdržati. Mislim da smo mi sposobni da im nametnemo protuigru i da zabilježimo pobjedu. Rezultat od 2:0 osigurao bi nam naslov pobjednika Velesajamskog kupa.“

U 39. min. sve je počelo s Pirićem. On je 'provezao' nekoliko protivnika, pa je u desno produžio Belinu. Tu je kombinacija nastavljena s Čerčekom, koji, također nije respektirao svog čuvara nego ga je formalno izbezumio da je izgubio orijentaciju. Pirić je na vrijeme izvrsno centrirao na gol.

Čerček je na vrijeme osjetio razvoj akcije, uletio i prisebno glavom tukao u lijevi gornji ugao vrata gostiju. Vratar je obavio samo formalnost. Njegov pad nije bio ništa drugo nego potvrda vodstva Dinama i grmljujućeg orkestra iz gledališta – 1:0 za plave.

Prednost plavih povećana je u 59. min na klasičan način, onako kako se to obično naziva školskim potezom. Jednostavnom i brzom akcijom u kojoj su dva igrača konačno srušila sve planove gostiju i razbila njihov bedem. Zambata je pokazao zašto ga zapravo onako toliko cijene na otoku. Kao pravo englesko krilo pojurio je po desnoj strani, tko bi ga stigao, i dok ga je jedan bijeli dres pokušavao pratiti on je centrirao. Točno u sredinu gdje je Rora pratio akciju i uletio na vrijeme. Uslijedio je nizak udarac i sve je bilo uzalud: i vratareva parada i pokušaj Rorinog pratioca. Bilo je 2:0 za Dinamo.

Livaković

Šutalo-Franjić :clap:

:lol:

P.S. drago mi je da nema onog karaoke tipa koji je vodio navijanje protiv CSKA

Što je s Kohortom? U SN je najavljivana invazija

Moj nadimak dolazi od činjenice da sam od malih nogu pa sve do sad okružen anti herojima koji su slika i prilika Superhika :smile:
A i vino mi je super za lokat :smile:

Njima su inače ta natjecanja nezanimljiva, iako im se kibici čine dosta nabrijani sad

Za sad samo ovo

September
16 September: Group stage, Matchday 1
30 September: Group stage, Matchday 2

October
21 October: Group stage, Matchday 3

November
4 November: Group stage, Matchday 4
25 November: Group stage, Matchday 5

December
9 December: Group stage, Matchday 6
13 December, 13:30 CET: Knockout round play-off draw

February
17 February: Knockout round play-offs, first legs
24 February: Knockout round play-offs, second legs
25 February, 13:00 CET: Round of 16 draw

"Zar zbog nogometa da izgubim mladost"?

Na današnji dan 1962. godine rođena je boemska plava desetka Zoran Dimitrijević "Čava".

U Dinamo dolazi u tercetu s Vladom Kasalom i Harisom Škorom 1987. i ostaje sve do kraja 1989. godine.

Odmah je postao ljubimac navijača, iako je došao iz omraženog Partizana.

Bio je izvrstan dribler, španer s milimetarski preciznim dodavanjem i centaršutom, ali i s ogromnom ljubavi prema boemskom životu, vinjaku Rubin, vinu…

Kad bi ulazio u zagrebačke kafiće govorilo bi se „Ništa sok, ništa kava, evo stiže Dimitrijević Čava“.

Već navedeni tercet prva dva mjeseca po dolasku u Dinamo spavao je u hotelu Intercontinental.

„Jelo se, pilo se... Častimo sve redom, pravi kaos. Prošlo mjesec dana i kaže Ćiro meni na treningu: ‘Sine, stigao je račun iz Intercontinentala, isto ko da sam kupio grofa Monte Krista’“, rekao je za svoje cimerske dane s Čavom Haris Škoro.

Čavin boemski život promijenila je teška prometna nesreća 1992. godine. Od tad se posvetio obitelji, promijenivši potpuno život u Francuskoj.
Umro je 2006. godine u Nantesu.

28.08.1965. u Požegi rođen je Željko Adžić, igrač koji je 28.veljače 1992. zabio povijesni, prvi gol u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi.

„U tom trenutku nisam bio svjestan da je prvi u povijesti HNL-a. Znam da mi je asistirao Mađar Peter Vigh kojeg je Vlatko Marković doveo u Dinamo, ali kako je to bilo davno, znam reći da mi je asistirao Stjepan Lamza“

Iako je u Dinamo došao još 1984. godine za prvu ekipu debitira tek 1986. godine protiv Vojvodine.
Nažalost, nije se uspio odmah nametnuti pa odlazi u Kanadu gdje igra za klubove Hamilton Croatia i Hamilton Steelers. Nakon tog karijeru nastavlja u Australiji gdje nastupa za Melbourne Croatia (danas Melbourne Knights)

U Dinamo se vraća 1990. godine i ostaje sve do 1994.
Najuspješnija sezona mu je bila ona 92./93. u kojoj je u 25 nastupa zabio 10 pogodaka i osvojio prvenstvo.
Ukupno je za plave odigrao 264 utakmice i postigao 76 pogodaka.

Nakon Dinama karijeru nastavlja u Hercules Alicante, Hrvatskom dragovoljcu, Inkeru i Hapoel Beachan.

Po završetku karijere okušao se i kao nogometni trener, ali brzo odustaje od tog poziva.
„Ako želiš raditi u nogometu, uvijek moraš nekome ići niz dlaku, a ja nisam taj tip“

Uspješno se bavi proizvodnjom vina (Vinarija Adžić)

"Radimo na dolasku stopera, ali pokušavamo dovesti još neke igrače. Ideja je igrač koji može igrati stopera, beka i zadnjeg veznog i vjerujem da ćemo ga dovesti "- rekao je Krznar.
I sve to u isto vrijeme

Čekičari se vesele skupini. Kažu najlakša koju su mogli dobiti.
https://www.facebook.com/129911763708715/posts/4680206832012496/

Jel znamo datume da odmah idem u ljudske potencijale po godišnji?