. Da se nakon svega tovari odreknu narodnog modela i prihvate 1 gazdu doslovno bi unistili i 1% svog dostojanstva i morala. Mislim da dok nh to vodi da nema sanse da 1 gazda preuzme klub. — fakin

Mogu pričati o dostojanstvu, ali njima je ovo slamka spasa. Godinama plešu na rubu bankrota.

Nisam znao da li da stavim ovdje ili u Transferi temu

Premier League clubs made a cumulative loss of £786.3 million (€907m) pre-tax in the 2024/25 season, which compares to £136 million (€156.9m) a year before. Despite revenues rising to more than £6.8 billion (€7.8bn) across the League last season from £6.3 billion (€7.3bn) a year earlier, annual accounts from the 20 teams for the 2024-25 season show that 14 clubs reported pre-tax losses, notes a Financial Times report.

Chelsea reported a loss of £262.44 million (€302.7m), the highest recorded loss in Premier League history, versus a profit of £128.4 million (€148.2m) in the previous year’s accounts.
West Ham suffered a £104.2 million (€120.2m) loss, a major change from a profit of £57.2 million (€66m) in 2023/24.
Tottenham Hotspur reported a pre-tax loss of £120.7 million (€139.3m), its worst ever pre-tax loss and significantly higher than a pre-tax loss of £26 million (€30m) in 2023/24.
Nottingham Forest reported a pre-tax loss of £78.9 million (€91.1m), which compares to a £12.1 million (€14m) profit a year earlier.

Newcastle United reported a pre-tax profit of £34.7 million (€40.1m) for 2024/25, but mainly due to selling its stadium to its parent company for £172.1 million (€198.7m). Indeed, some clubs limited their losses by selling assets to related parties, highlights the Financial Times.

tovarcoin

Sudar dva najveća sranja iz svijeta financija i nogometa: kripotovalute i Hajduk.
Što može poći po krivu.

točnije 2009. uoči obljetnice 2011. ali već tada su se počele "kuhati" stvari za obljetnicu pa im je skoro do obljetnice svake godine dodana jedna titula.

https://hajduk.hr/vijest/hajduku-trofej-prvaka-banovine-hrvatske/309

U raspravu oko identitetske veze Građanski – Dinamo odlučili su se uključiti i ljubitelji Hajduka. Njihov glavni argument temelji se na tvrdnji o prekrajanju povijesti, dok je sporedni onaj o želji Dinama da se starošću približi splitskom klubu.

Iako ovakve teme često izazivaju burne reakcije, povijesni kontekst je nužan za objektivno sagledavanje činjenica. U nastavku donosimo analizu ključnih trenutaka iz povijesti u kojima je baš Hajduk koristio administrativne i političke okolnosti.

Slučaj 1929.: Naslov izboren na skupštini koja se nije održala

Nakon što je beogradski BSK koristio neregistriranog igrača, tadašnji savez (JNS) naredio je ponavljanje utakmica. BSK je pružio otpor smatrajući odluku nepravednom, ali je pod prijetnjom izbacivanja ipak odigrao susret protiv Hajduka i pobijedio. Paradoksalno, ni ta pobjeda im nije donijela naslov jer su prethodno izgubili bodove za "zelenim stolom". Cijeli slučaj trebao je dobiti epilog na famoznoj skupštini 1929. godine, no sjednica je prekinuta u kaosu zbog sukoba oko preseljenja saveza iz Zagreba u Beograd. Žalba BSK-a nikada nije pročitana, a Hajduku je titula ostala "de facto" i "de iure", unatoč vječnim repovima.

1941.: Prvenstvo prekinuto bombama pa dodijeljeno 2011.

Naslov iz 1941. godine (Prvenstvo Banovine Hrvatske) specifičan je jer se radilo o iznimno jakom natjecanju svih tadašnjih hrvatskih velikana (Građanski, Concordia, HAŠK). Hajduk je bio vodeći nakon 14 kola sa samo jednim bodom više od Građanskog, no u travnju je započela invazija i lopta je stala.
Pitanje je li trebalo priznati zatečeno stanje ili sezonu proglasiti ništavnom riješeno je tek 2011. godine.
Povodom stote obljetnice kluba, HNS je retroaktivno dodijelio titulu Hajduku, što kritičari i danas osporavaju zbog četiri neodigrana kola u veoma izjednačenom prvenstvu.

Hajduk na Visu: Restauracija ili novi početak?

Hajduk je 1941. prestao s radom odbivši nastupati u talijanskoj Serie C i ligi NDH.
Obnovljen je 7. svibnja 1944. na Visu kao Hajduk NOVJ (Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije).
Iako je jezgra igrača bila predratna, klub je funkcionirao kao vojna jedinica, a ne nogometni klub.
Pravno gledajući, evenutalni klub nije imao tko ni priznati pošto su saveznici tek tijekom 1945. godine, nakon sporazuma Tito-Šubašić i završetka rata, priznali novu vlast (privremenu vladu DFJ) kao legitimnog nasljednika predratne Kraljevine.
Tijekom socijalizma, Hajduk je s ponosom slavio obljetnice s Visa (1974. i 1984.) jer je partizanska prošlost bila najbolji politički štit i jamac privilegija. Tek se kasnije fokus u potpunosti vratio na 1911. godinu kao jedini izvor identiteta.

1945.: Reprezentacije u klupskom ormaru

Neposredno nakon rata, sport se obnavljao kroz turnire reprezentacija federalnih jedinica. Na "Fizkulturnom sletu" u Zagrebu u kolovozu 1945., Hajduk je nastupao kao reprezentacija Dalmacije.
U finalu su pobijedili reprezentaciju Zagreba, sastavljenu od igrača tek ukinutih zagrebačkih klubova.
Priznavanje ovog naslova Hajduku 2011. godine ostaje jedan od najhrabrijih administrativnih zahvata u povijesti HNS-a, jer je pobjeda jedne teritorijalne selekcije naknadno upisana u klupsku riznicu trofeja.

Sezona 1978./1979. – Mitski "Slučaj Tomić"

U maksimirskom folkloru ovo je ostalo zapamćeno kao "oteta titula".
Dinamo je na terenu igrao sjajan nogomet, ali je u prvom kolu za Rijeku nastupio Edmond Tomić koji nije imao pravo nastupa zbog kartona.
Iako je civilni Sud udruženog rada presudio u korist Dinama, nogometni savez (FSJ) tu presudu nikada nije priznao, držeći se autonomije sportske organizacije.
Hajduk je ostao službeni prvak, dok Dinamo tu titulu i danas vodi u svojim klupskim analima kao dokaz tadašnje institucionalne nepravde, a sama titula od strane HNS-a nije Dinamu nikada vraćena te se i dalje pripisuje Hajduku.

Da li netko zna gdje bi se mogle online pronaći epizode dokumentarne serije "Stoljeće hrvatskog nogometa" od treće do sedme epizode?

Nije kum dugme

i to s velikim novcem — bbb medimurje

Dobro je, već sam mislio da je samo mali novac u pitanju.

a magarci više nisu toliko glupi da im se opet prodaje ista magla. — Klenx

Nikad ne podcjenjuj naivnost magaraca.

Zanimljiva fotografija koju je Milčec jučer objavio. Ne znam o kojoj se godini radi.

Tatićari na aparatima

115 GODINA GRAĐANSKOG: NEUNIŠTIVI PURGERSKI DUH

Godina 1940. trebala je biti samo još jedna u nizu onih u kojima Građanski potvrđuje svoju apsolutnu nadmoć. Purgeri su te godine osvojili naslov prvaka Hrvatsko-slovenske lige, a momčad je pod vodstvom vizionara Mártona Bukovija izgledala kao nezaustavljiv stroj. Glaser, Brozović, Jazbinšek, Wolfl, Lešnik... imena su to koja su ulijevala strah u kosti svakom protivniku na kontinentu. Dok je Europa polako klizila prema novom mraku, u Maksimiru i Koturaškoj se još uvijek sanjalo o novim titulama.

PLES CEDULJICA I NEDOVRŠENO FINALE

Prije nego što je rat posve rasplamsao naše prostore, Građanski je 1940. godine igrao polufinale Srednjoeuropskog (Mitropa) kupa protiv Rapida iz Bukurešta. Bila je to borba titana u kojoj u tri odigrane utakmice nije bilo pobjednika. Kako pravila tada nisu poznavala jedanaesterce, sudbina je odlučena izvlačenjem ceduljice iz šešira. Sreća je tada okrenula leđa Zagrebu, Rapid je prošao dalje, ali povijesna je ironija da se finale nikada nije održalo. Ratni sukobi postali su jedina preostala utakmica na europskoj karti.

DAN KADA JE STALA LOPTA

Purgeri su se s velikim optimizmom spremali na obranu naslova prvaka za 1941. godinu. Momčad je bila jača nego ikad, pojačana oporavljenima Cimermančićem i Šuprinom. Taj sastav snova – Glaser, Brozović, Džanić, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Pleše – bio je spreman za još jednu dominaciju.

Šesti travnja 1941. bio je određen kao dan početka prvenstva. Član uprave, dr. Jerko Šimić, opisao je taj trenutak s tugom koja se osjeća i desetljećima kasnije: „Upravo sam se spremao za put u Ljubljanu, gdje je moj klub Građanski trebao igrati s Ljubljanom prvu utakmicu, kad iz radio-aparata čujem najprije neku zaglušnu grmljavinu, a zatim uplakani glas spikera: 'Ovaj čas Beograd je bombardiran'“. Zbog više sile nije došlo do 18. državnog prvenstva. Od 1923. do 1940. godine, odigrano je ukupno 17 prvenstava, a Građanski je u tih 18 godina bio apsolutni vladar.

RATNI NASLOVI

Iako je svijet gorio, nogometni život u Zagrebu se nastavio pod teškim okolnostima. Građanski je osvajao naslove prvaka 1941. i 1943. godine, osvojio je Hrvatski zlatni pokal, Zimski kup i Balokovićeve pokale. Ovi trofeji nisu bili samo sportski rezultati, bili su dokaz vitalnosti purgerske škole koja se odbijala ugasiti pred topovima.

Međutim, svibanj i lipanj 1945. donijeli su novi šok. Dekretom novih vlasti, slavno ime HŠK Građanski je ukinuto. Ali povijest nam svjedoči: ne može se ukinuti ono što živi u ljudima. Već 9. lipnja na ruševinama Građanskog osnovan je Dinamo.

Dinamo je ne samo nasljednik, što opovrguju samo oni koji se slažu s istomišljenicima koji su zauvijek htjeli zatrti ime Gradjanski spalivši mu arhivu, nego i spomenik onim momcima koji su u mraku gostionica slavili uz gulaš i pivo, onima koji su plakali jer nisu bili u prvoj postavi i onima koji su se 1911. odlučili da Zagreb mora imati klub svih svojih građana.

115 GODINA GRAĐANSKOG: HRAM U KOTURAŠKOJ, TRIJUMF NAD "PRESTOLNICOM" I DAN KADA SU IZUMITELJI NOGOMETA POSTALI UČENICI

Nakon veličanstvene turneje po Španjolskoj 1923. godine, postalo je jasno da klub takvog renomea više ne može igrati na neadekvatnim terenima. Inicijativa za gradnju vlastitog doma bila je hrabra, gotovo hazarderska. Izgradnja stadiona financirana je dobrovoljnim prilozima, ali i ogromnim kreditom koji će krajem desetljeća klub zamalo dovesti do ruba utrnuća. No, purgerski ponos nije poznavao cijenu.

Dana 19. listopada 1924. godine, Zagreb je doživio spektakl. Stadion u Koturaškoj, smješten tamo gdje danas stoji zgrada HEP-a, otvorio je osobno Stjepan Radić, tada najpopularniji hrvatski političar. Prisutnost Radića nije bila samo protokol; bio je to simbolični savez purgerskog kluba i narodnog pokreta. Građanski je napokon imao svoj dom, a Koturaška će ubrzo postati neosvojiva tvrđava.

1926. – ŠAKE, JEDANAESTERCI I PEČENE RACE

Sezona 1925./1926. bila je demonstracija sile. Redom su padali ljubljanska Ilirija (7:1) i osječka Slavija (7:0), uz nevjerojatnog Franju Gillera koji je Slovencima sam utrpao šest pogodaka. Finale protiv beogradske Jugoslavije bilo je više od nogometa. Pred 10.000 ljudi na igralištu Concordije, Beograđani su pokušali pobijediti grubošću. Sarasz i Mantler završili su na zemlji nakon udaraca šakom u trbuh, ali plavi se nisu dali slomiti.

Drama je dosegla vrhunac u 42. minuti kada je lopta pogodila Ivkovića u ruku. "Joža" Giller bio je hladnokrvan s bijele točke za 2:1. Dok je beogradski "Sportlist" grmio o "mafiji" i sudiji koji "nervozno gleda na sat", Zagreb je slavio. Publika je jurišala na teren, policija je nemilosrdno mlatila oduševljene navijače, a masa je svoje heroje na ramenima nosila sve do Koturaške.

Emil Perška se kasnije prisjećao kako je nakon utakmice dobio 400 dinara od jednog zagrebačkog veletrgovca koji je dobio okladu. Te su novce odmah "investirali" – Lalec je pozvao nekoliko drugova i igrača na pečene race. Tako su Purgeri osvajali naslove: uz pjesmu, zajedništvo i prkos.

1928. – "RAČUN BEZ KRČMARA" U AMSTERDAMU I BEOGRADU

Godina 1928. bila je olimpijska. U Amsterdam su otputovala čak šestorica Purgera: Mihelčić, braća Babić, Giller, Cindrić i Perška. No, prava se drama odvijala u domaćem prvenstvu. Građanski je projurio kroz ljeto, pobijedivši SAŠK u Sarajevu, Hajduk u Zagrebu i BSK usred Beograda.

Završnica je bila infarktna. Naslov je potvrđen tek u rujnu, visokom pobjedom nad HAŠK-om od 6:1. Zagrebački športski list tada je napisao uvodnik koji se i danas pamti: "Sve velike pripreme Beograda i njegove objektivne štampe, koja uopće ni časak nije posumnjala da prvenstvo ove godine dolazi opet u prestolnicu, pokazale su se jalovim. Pravili su račun bez krčmara."

Bio je to treći naslov prvaka u pet godina. Purgeri su dokazali da se prvenstvo ne dobiva novinarskim kampanjama, nego na zelenom polju. Zagreb je bio zahvalan svom prvaku koji je uspio vratiti pehar u hrvatsku metropolu, potvrdivši da je Građanski, unatoč financijskim teretima Koturaške, najbolja momčad u državi.

1936. – NOGOMETNA RAPSODIJA PROTIV LIVERPOOLA

Bio je 17. svibnja 1936. godine. U Zagreb je stigao veliki Liverpool, klub iz same kolijevke nogometa, uvjeren da će u "egzotičnom" Zagrebu održati rutinsku lekciju. No, na klupi Građanskog sjedio je taktički genij Márton Bukovi. On je smislio nešto što Englezi dotad nisu vidjeli: povučenog centarfora, preteču današnje "lažne devetke". Engleski braniči, navikli na izravne duele i snagu, ostali su izgubljeni u prostoru.

Pred 10.000 gledatelja na igralištu u Koturaškoj, Purgeri su izumitelje nogometa poslali kući s nevjerojatnih 5:1. Bila je to najveća pobjeda u povijesti kluba do tada. August Lešnik, taj hladnokrvni egzekutor, postigao je tri pogotka. Engleski novinari, inače škrti na pohvalama kontinentalcima, bili su u šoku. Zapisali su kako Građanski ne samo da parira njihovim profesionalcima, već ih nadmašuje tehnikom koju je nemoguće naučiti bez istinskog talenta.

DOKTOR ZA GOLOVE I GOSPODAR KOTURAŠKE

Junak te pobjede, August Lešnik, bio je utjelovljenje onoga što je Rudolf Rupec nazivao zlatnim dobom. Lešnik nije bio samo nogometaš; on je po struci bio stomatolog. Njegova preciznost na terenu bila je upravo doktorska. Dok bi drugi napadači silom pokušavali probiti mrežu, on je loptu plasirao tamo gdje je vratar Liverpoola mogao samo ispratiti pogledom.

Igralo se i dalje iz ljubavi, premda su se tridesetih već počeli nazirati obrisi profesionalizma. No, duh iz 1911. i dalje je bio prisutan. Rudolf Rupec, sjećajući se tih dana, znao je reći da se osjećaj pripadnosti Građanskom nije mogao kupiti nikakvim premijama. One mecenarske darove – od satova do odijela – igrači su cijenili, ali suze u očima onih koji nisu bili u sastavu bile su jedina prava mjera vrijednosti plavog dresa.

1937. I 1940. – POTVRDA SUPREMACIJE

Nakon Liverpoola, uslijedile su godine u kojima je Građanski zacementirao status najboljeg kluba u državi. Prvenstva 1937. i 1940. osvojena su s takvom lakoćom da se činilo kako Purgeri igraju neku drugu ligu. Bukovijeva taktika i tehnička superiornost igrača poput Antolkovića, plemenitog veznjaka koji je loptu milovao, stvorili su kult nepobjedivosti.

Rivalstvo s beogradskim BSK-om tih je godina bilo na vrhuncu. Svaka utakmica bila je više od sporta; bila je to borba za prestiž, za grad, za identitet. Zagreb je tih nedjelja živio za radio-prijenose i vijesti s igrališta. Kada bi Građanski pobjeđivao, slavlje se i dalje selilo u one iste male gostionice koje je Ture Dubravčić toliko volio, ali sada s mnogo više sjaja i bez straha od vojnih patrola – barem na kratko.

115 GODINA GRAĐANSKOG: "Ovi Hrvati ne igraju nogomet, oni ga slikaju."
Danas putujemo u godine kada se purgerski duh kalio u mraku gostionica i pod bljeskom katalonskog sunca.

Prvi "Purgeri" iz 1911. na teren su izlazili u narančastim dresovima sa žutim ovratnicima. Tek kasnije su, kroz prugaste plavo-žute varijante, prigrlili zagrebačku plavu boju.

Ali najteže dane ti su dresovi vidjeli između 1914. i 1918. godine. Dok je bjesnio Prvi svjetski rat, nogomet je u Zagrebu bio jedina nit normale. Igralo se za Crveni križ, za ranjenike. Dubravčić se prisjeća kako su vojnici na kratkim dopustima s fronta skidali čizme, oblačili kopačke i igrali "živo i vruće". Rezultati? Nisu toliko ni bitni.

GOZBE U MRAKU: PURGERSKI INAT

A kako se slavilo u tom ranjenom Zagrebu? Nije bilo blještavila, samo mala purgerska gostionica u Vlaškoj ili na Gornjem gradu. Uz zdjelu gulaša i pokoje pivo, pjevalo se "kuražno" do 9 sati navečer. A onda? Zbog vojnih patrola, vesela družina bi se povukla u pokrajnju sobicu i nastavila slavlje — tiho, u potpunom mraku. To je bio istinski duh Građanskog: prijateljstvo koje ni policijski sat ni mrak nisu mogli ugasiti.

"Svaka pobjeda (a nije ni trebala baš da bude pobjeda) proslavljena je na slavnim i nezaboravnim banketima. Nemojte misliti da se to činilo u Gradskom podrumu ili Esplanadu, jer tada ti restorani nisu još ni postojali. U Vlaškoj ulici ili u Gornjem gradu u kojoj maloj purgerskoj gostionici, uz gulaš i pivu, ako se našao koji mecena i uz koju litru vina, pjevalo se i zabavljalo kuražno do 9 sati, a kasnije je respekt pred vojnim patrolama prisilio veselu sportsku gardu, da se povuče u koju pokrajnu sobicu, da tamo nastavi tiše, čak i u mraku, svoju zabavicu.

Bilo je to skromno društvo, a igralo se bez premija. To je bilo ono zlatno doba našeg nogometa, kad su se suze pojavljivale na očima onih, koji nisu bili postavljeni u momčad. Danas je, kako znamo, sve drugačije. Da li bolje ili gore, ne smijem da kažem, ali da smo mi predratni i ratni sportaši bili zadovoljniji od današnjih, to sigurno znadem." Zapisao je Ture Dubravčić u svome zapisu "Ratni Purger"

1923. – PUTOVANJE KOJE JE PROMIJENILO POVIJEST

Iz tog mraka, Građanski je 1923. godine izronio kao europsko čudo. Pod vodstvom engleskog stratega Arthura Gaskella, ekspedicija se ukrcala na vlak za daleku Španjolsku. Nitko im nije davao šanse protiv moćne Barcelone, predvođene legendarnim Samitierom.

No, na mitskom stadionu Les Corts, dogodila se magija. Purgeri su "crtali" nogomet. Kratki pasovi, onaj čuveni zagrebački vez i hladnokrvnost doveli su do nezamislivog: Građanski je srušio Barcelonu usred Katalonije s 1:0! Te noći, katalonski su novinari zapisali: "Ovi Hrvati ne igraju nogomet, oni ga slikaju."

PRVA KRUNA U BEOGRADU

Ista ta 1923. donijela je i prvu službenu krunu kod kuće. U dramatičnom finalu prvog prvenstva države u Beogradu, srušen je sarajevski SAŠK s 4:2. Heroji poput Emila "Laleca" Perške i neustrašivog vratara Vrđuke dočekani su na Glavnom kolodvoru kao bogovi. Limena glazba, tisuće ljudi i suze radosnice onih koji su nogomet igrali iz čiste ljubavi, bez premija, samo za čast plavog dresa.

1978. godine u intervjuu dr.Jerku Šimiću za reviju SN, tad u 83. godini Rudolf Rupec prisjetio se tih utakmica:

"Igralo se prve nedjelje rujna na igralištu Concordije. Znam da je ta prva utakmica završila neodlučeno. Odmah sutradan igrali smo drugu. Ovu drugu smo dobili, 4:2. Ali smo u posljednjim minutama prve utakmice mogli lako izgubiti. Najopasniji igrač Sarajlija, Ferry Gotz (brat mu je Viki igrao u našem sastavu), izbio je sam pred našeg vratara Vrđuku, ali je Đuka čudesno obranio! I tako nas spasio. Na utakmici je bilo 6.000 gledatelja, što je s obzirom da je tada Zagreb imao oko 150.000 stanovnika - dobar broj. Osvajanje prvog naslova slavilo se cijelu noć. Od kluba nismo dobili nikakve 'premije', ali su nas darivale mecene, raznoraznim poklonima..."