Zajec je i meni pao na pamet kao dobro rješenje, barem za prvu ruku.

Neće se revizija baviti stvarima poput, bubam, kad i zašto produžiti ugovor sa nekim mladim igračem, što radi Marijan Vlak i da li je njegova plaća mala ili velika, koliko trebamo imati skauta i kojih, da li je Bandić dobar trener ili ne, itd...Da je lako izgraditi i održavati sustav poput Dinama svak bi ga imao.
To su ove "tehničke" stvari. O komercijalnim (kupovina i prodaja igrača) da i ne pričam.

Srećom pa ne postoji računovodstvo kluba, pravna služba, a na kraju i revizorska kuća koja taj izvještaj složi — Pop corn

To je dosta optimističko, da ne kažem naivno, viđenje stanja u Dinamu. Bio bih jako sretan a bogami i začuđen da, nakon konačnog odlaska ZM i njegovih ljudi, ne isplivaju nekakve zadužnice, aneksi, dugovanja itd...
Čak i da je računovodstvo besprijekorno, a čisto sumnjam da jest, opet trebaš nekog tko je upućen u način poslovanja kluba kao što je Dinamo, bubam, od sklapanja ugovora do licenciranja. To je dosta specifičan posao za koji nema puno mjesta gdje bi se naučio. Osim ako ne nađu nekog iznutra što nas opet dovodi do Antolića.

Antolić igra pametno jer zna da netko iz Uprave mora ostati, netko upućen u posao, ugovore, obaveze ... A bolju plaću od one u Dinamu neće dobiti nigdje. Zna li se uopće kolika je plaća člana Uprave u Dinamu?

Što je sa trenerom? Imamo li najboljeg trenera u ligi?

Iz mog iskustva, ovo što je stvarno domaće se razgrabi u roku odmah bez obzira na cijenu. Govorim o slučajevima kad kumice uzgajaju za sebe pa onda višak prodaju da popune budžet. Čim to počne biti komercijala i nešto od čega se živi, zaboravite na domaće. A još je veća zabluda da je 'domaće" bolje i zdravije nego "strano".

Nevidljiv.

Naravno. Samo, kad agent radi samo za sebe onda su ti iznosi bitno manji.

O čemu ti pričaš? Agenti su tu protočni bojler za prijenos zarađene love iz kluba na privatni račun vlasnika uz što manje troškove i bez vidljivih tragova. To je čista operativa. Strategija je kako zaraditi taj novac i to raditi dugoročno.

Privatnik obično (ništa nije 100%) zna kad kupuje koji mu je interes. Nekad je to pranje love, nekad prodaja igrača iz svoje ergele, nekretnine u vlasništvu kluba, nekad uvjet za neki drugi posao itd...Problem je što se dosta puta taj interes ne poklapa sa interesom navijača. A ima i onih koji propadnu jer su nesposobni, kao i svugdje u poslu.

U kontekstu mog posta o određivanju strategije poslovanja kluba je nebitno.

U pravu si ali pilaš po nebitnom. Nije to smisao posta.

Ako uzmemo da je privatnik jedna osoba, onda je jasno da on zna što mu je interes. Današnji Dinamo je tako posložen da Mamiću donosi najveći benefit. Ulaganja u školu nogometa, projekt Lokomotiva, ulaganja u skauting službu i stvaranje selekcijskog lijevka su primjeri strateških ulaganja koja su u funkciji gore navedenog. Rezultat je, generalno, u službi promocije i prodaje igrača. Zato su stadion i odnos sa navijačima sporedni, jer ne donosi dobit. Razlika u odnosu na ostale privatne klubove u HR je što on taj posao radi bolje od drugih pa i klub zarađuje više.
Kod socios modela problem je da je vlasnik heterogena i nekompetentna skupina koja se, u principu, nemože dogovoriti oko ničega, pa se onda stvarno odlučivanje delegira nekom drugom.

Pojednostavljeno, po meni, osnovni problem socios modela je nepostojanje (jednog) vlasnika koji bi precizno artikulirao dugoročne strateške interese kluba i nadzirao njihovu realizaciju. Iz diskusije ovdje vidite da svaki član-vlasnik ima svoju viziju što bi klub trebao biti. Drugi je problem nekompetentnost onih koji biraju.
Kod privatnog vlasnika je problem što privatna tvrtka služi da vlasniku ostvari dobit i često se onda taj interes ne poklapa sa interesom navijača, pogotovo u ekonomiji poput Hrvatske.

Ovo što ja pamtim, ovako na prvu...
1. Titula 82.
2. Dinamo-Partizan 5:0
3. Dinamo-Tottenham 3:0