zbog dinama puklo srce mojeeeeeeeeee

nadimak 1. fc kaiserslauterna je "rote teufel" - crveni vragovi. eto vam smisao koreografije, ali svapske sotonjare.. :lol:

samo izvorni metal! :heart:

ovo slusam kad hocu malo odmoriti mozak, tako nesto skroz laganini :lol:

"becka skola" - meni osobno najjaci fenomen. ne postoji od 1918. godine ali se neki jos uvijek konstantno pozivaju na nju :lol:

sluzbeno normalno nisu, ali ih je ipak bilo nekoliko medju lokalnim beckim srbima..

rapid - borac, 13.03.2025

borac - rapid, 06.03.2025

Rimska ultras scena je meni jedna od najjačih i najzabavnijih.... — masacusec

odmah poslije genove :heart:

rapid - altach, 01.03.2025

Čak nije po potrebi, to su tribine s onim sjedalicama koje se vertikalno poklope i "zaključaju" da se ne mogu otvoriti, a otključavaju se za utakmice u UEFA-inim natjecanjima gdje sigurna stajanja nisu dozvoljena. — Bosskovitz

nije, to je "prava" stajaca tribina. taj tvoj sistem furaju englezi kao "sigurno stajanje", dok je ovo cisto stajanje tipicno za njemacku i austriju tj. specificno rapidov/bayernov/stuttgartov sistem. ovako to otprilike funkcionira, uglavnom nema tih napornih vertikalnih sjedalica nego kad ih sklopis stojis na njima, ne vide se i sluze kao stepenice, od minute 1:00:

to sa tvoje slike imas u gostujucem sektoru rapidovog stadiona jer im je bilo previse posla uz navijacku jos i gostujucu tribinu svaki put pripremiti za europu, a ovako izgleda navijacka tribina:

Bojim se da ništa od toga kod nas jer HNS kao i UEFA ne prepoznaje "sigurna stajanja", odnosno ne može se otvarati tribine koje nemaju numerirane sjedalice. — Bosskovitz

i to vise nije tako od sezone 2022/23, uefa itekako prepoznaje stajanje..
https://www.fanseurope.org/news/fse-welcomes-uefa-decision-to-extend-safe-standing-to-five-new-countries/
https://www.uefa.com/news-media/news/028d-1af34cd76d84-cc2e8c938bb8-1000--executive-committee-decisions-hosts-selected-for-upcoming-c/

prevedeni isjecak jednog engleskog autora:


Portsmouth 6.57 Crew

Portsmouth Football Club osnovan je 1898. godine i još uvijek igra na stadionu Fratton Park. Jedan je od rijetkih klubova koji su uzastopno osvojili naslov u League 1 (danas Premiership) u sezonama 1948./49. i 1949./50. Također su osvojili FA Cup 1939. i 2008. godine, čime su postali najuspješniji klub na južnoj obali Engleske. "Pompey Chimes" („Play up Pompey, Pompey play up“), pjesma koju pjevaju navijači Portsmoutha, smatra se najstarijom nogometnom navijačkom pjesmom koja se još uvijek koristi.
FC Portsmouth jedini je klub u engleskim ligama koji zapravo igra na britanskom kopnu i koristi grb grada kao klupski amblem. Također je preuzeo nadimak grada, "Pompey".

Prije nego što je nogometno nasilje u kasnim 60-im i ranim 70-im godinama došlo u prvi plan, tučnjave na tribinama Fratton Parka nisu bile rijetkost. Mornari Kraljevske mornarice (lokalno poznati kao „Matelots“ ili „Skates“) posjećivali su utakmice u punoj uniformi, jer su u to vrijeme bili obavezni nositi je u javnosti. Bili su upadljivi kao bolni palac i u trenucima frustracije postajali su mete domaćih navijača.



Kako je hippie-mentalitet „Peace and Love Man“ izblijedio, krajem 60-ih stigla je skinhead era „What You Fucking Looking at“. Mladenačka kultura krenula je u nasilnijem smjeru, a moda je počela sve više dolaziti u prvi plan. Mladi su postajali svjesniji svog izgleda. Pompey Skins postali su poznati diljem zemlje tijekom 70-ih i ranih 80-ih, prije nego što je stigla Casual era. Nakon utakmice u Readingu 1977. godine, novine su Pompey nazvale „Pompey Animals“, nakon što su izbili neredi na tribinama. Također je izvršen upad na teren, što je maštovita britanska štampa pretvorila u organizirani pokušaj prekida utakmice. Pojmovi poput „nogometni teror“ i „divljanje“ također su se pojavljivali u naslovima. Iz grada koji izvozi ratnu mašineriju, lokalni mladići pridružili su se događanjima. Pompey na gostovanjima bio je ekipa koja je uvijek ostavljala dojam. Međutim, upravo su uspjesi 80-ih učinili da se Pompey istakne među nogometnim ekipama s kopna. Čak i ako netko ima vrlo malo znanja o engleskom nogometnom nasilju, siguran sam da svi znaju odakle potječe ime 657. To je vrlo poznato unutar nostalgije Casual kulture, koja je široko rasprostranjena. Ime dolazi od prvog vlaka koji subotom ujutro kreće s kolodvora „Portsmouth & Southsea“. Postoje priče o ljudima koji su bili toliko odlučni da ne propuste taj vlak da bi, nakon završetka petka navečer, otišli izravno na kolodvor i čekali jutarnji dolazak ekipe spremne za nerede toga dana. Taj vlak im je omogućavao da rano ujutro prošetaju ulicama glavnog grada na dan utakmice ili da do 13 sati stignu željezničkom mrežom do bilo koje sjeverne destinacije.

Ime se prvi put pojavilo 1983. godine u pismu koje je jedan od momaka poslao časopisu „The Face“. Pismo je bilo odgovor na članak o Casual kulture u nogometu iz prethodnog broja. Bez ideje kako da ga potpiše, na pamet mu je pao vlak koji su koristili. Uobičajena fraza među njima bila je „Are you on the 657 on Saturday?“, pa ga je potpisao kao „The 6.57 Crew“. Međutim, taj se naziv nije uobičajeno koristio sve dok ga mediji nisu uhvatili i počeli koristiti u svakoj prilici za naslovnice. Ime je postalo još poznatije nakon što se počelo pojavljivati po zidovima grada, sve češće i češće. Često su protivnički timovi imali nesreću susresti Pompey na željezničkoj mreži na putu prema svom gostovanju, a kao što se moglo očekivati – nastao bi kaos. Londonska stanica Waterloo, krajnja destinacija Portsmouthovih vlakova, bila je poprište mnogih bitaka u kojima je sudjelovala 657 ekipa. Redovita praksa bila je pratiti domaće i gostujuće timove koji su igrali tog dana. Često bi se mogla vidjeti zbunjena lica protivničkih ekipa, pitajući se tko su, dovraga, ti ljudi. Zbunjenost bi se samo povećala kada bi shvatili da je to Pompey 657, koji stoji u njihovom kvartu i spreman im je zadati ozbiljne batine.



Kao i uvijek kod vlasti i njihove policije, nešto mora biti viđeno kao organizirana aktivnost kako bi se moglo kriminalizirati. No, stvarnost je bila toliko udaljena od te teorije koliko je to moguće. Ekipa 657 sastojala se od grupe momaka iz različitih dijelova grada. Na otoku su Stamshaw momci pili u pubu Air Balloon, Landport ekipa koristila je Havelock Pub, a Milton se okupljao u Milton Armsu. Pub Sir Robert Peel u Somerstownu također je bio popularan i postao je okupljalište na danima domaćih utakmica. Ime puba dolazi od čovjeka koji je osnovao policiju, što su Boot Boys (policija), kako su ih zvali u gradu, smatrali uvredom. To je, naravno, pružalo veliko zadovoljstvo svima koji su pub koristili. Ako se udaljimo s poluotoka Portsmoutha, bilo je momaka i u Paulsgroveu, Farehamu, Havantu i Leigh Parku. Čak je i Salisbury, dalje u Hampshireu, imao snažnu Pompey navijačku bazu. Svake subote svi su se okupljali kako bi predstavljali Pompey, bilo kod kuće ili na gostovanju.

U devet od deset slučajeva, kada se raspravlja o nogometnom nasilju, neizbježno se spominju Millwall Bushwackers. Poput Pompeya, i Millwall dolazi iz lučkog područja, iako se nalazi u glavnom gradu. Težak kvart prepun tvrdih ljudi. Mnogi iz Pompeya će kroz godine Millwall smatrati glavnim neprijateljem 657 ekipe. Jednom, krajem 70-ih, Millwall je igrao protiv Southamptona u FA Cupu na stadionu The Dell. Budući da toga dana nije bilo Pompey utakmice, tri autobusa Pompey navijača pojavila su se na The Dellu i ušla u tučnjave na tribinama – i to protiv obje(!) grupe navijača. 1983. vlasti su uvele dvogodišnju zabranu putovanja za obje navijačke grupe na njihove utakmice zbog stalnih sukoba i eskalacije nasilja u prethodnim godinama. Millwall je čekao na stanici Waterloo dolazak ekipe 657, koja je bila na putu prema utakmici dana. Na kraju sezone 1981/82, stotine suparničkih navijača potuklo se na postaji, uzrokujući potpuni kaos i poremećaj željezničkog prometa. Mir je uspostavljen tek kada su brojni policajci, koji su tog dana bili raspoređeni na demonstraciji Bobbyja Sandsa (IRA štrajka glađu), hitno preusmjereni na mjesto sukoba kako bi pomogli u smirivanju situacije.



Kako svi znaju, Millwall je vjerojatno bio najsnažnija i najopasnija firma u zemlji. Njihova reputacija u „folkloru“ britanskog nogometnog nasilja zaista je legendarna. Čak i danas, gostovanje kod Millwalla za putujuće navijače predstavlja vrlo napetu i nervoznu situaciju. To je iskustvo koje najviše podsjeća na ono kako je bilo ići na nogometne utakmice u 80-ima. Ogromna prisutnost policije. Zatvaranje gostujućih navijača nakon završnog zvižduka još je uvijek redovita praksa. Policija daje sve od sebe kako bi područje očistila od napadačkih Bushwackersa. Put od stadiona do željezničke stanice ograđen je i koristi se za usmjeravanje gostujućih navijača u vlakove prema London Bridgeu. Utakmice između Pompeya i Millwalla rijetko se igraju u tradicionalnom terminu subotom u 15 sati, jer su neredi gotovo zagarantirani. Pompey 657 Crew stekla je zasluženu reputaciju zbog svojih aktivnosti diljem zemlje. Ponekad su dodavali dozu humora – vozili su bicikle do Cambridgea i miješali se među tisuće studentskih biciklista. Na putu prema Cardiffu, cijela ekipa se ukrcala u autobus prerušenih kao svatovska povorka u odijelima.



Kako god bilo, 1987. godine zaista su se narugali establišmentu, otvoreno mu pokazujući srednji prst. To je ono što će Pompey 657 uvijek razlikovati od bilo koje druge ekipe. Godina 1987. bila je godina parlamentarnih izbora u Velikoj Britaniji, a rodila se ideja o velikoj šali – kandidirati vlastitog kandidata u izbornoj jedinici Portsmouth South. Tako je za kandidata predložen Marty 'Docker' Hughes, lučki radnik koji je tada bio nezaposlen već 13 godina. Tako je nastala '657 Party'. Potrebni polog od 500 funti prikupljen je internim donacijama, kao i skupljanjem novca u pubovima.

Iznos je uplaćen i kampanja „Vote Docker“ je započela. Tiskani su leci i plakati s natpisima „Vote Docker – The People’s Champion“ i „Portsea Homes for Portsea People“ – direktna provokacija građevinskim investitorima koji su kupovali dijelove tog područja i istiskivali lokalno stanovništvo. Lokalne udruge stanovnika su protestirale protiv korištenja ovih slogana, smatrajući da njihovu ozbiljnu borbu ismijava stranka koja je zapravo bila samo velika šala. Na komadu papira sastavljen je „manifest“, koji je predstavljen kao buduća politika 657 za Portsmouth South. Naslovi u nacionalnim novinama prikazivali su stranku kao gomilu idiota. Nekoliko novinara dobilo je šamar i bilo otjerano u potrazi za senzacionalističkom pričom.



Subota prije izbora bila je rezervirana za pravi spektakl – unajmljen je autobus kako bi se održala izborna kampanja po ulicama Portsmoutha. „Battlebus“, kako su ga nazvali. Prozori su bili oblijepljeni promotivnim plakatima, a prednja strana autobusa prekrivena ogromnim transparentom „657 Portsmouth“. Dan je bio pun urnebesnih događaja, jer javnost Portsmoutha nije imala pojma što se zapravo događa. Tako se dogodio i bizaran trenutak kada su se križali s konzervativnim (Tory) „Battlebusom“, koji je tada zasipan jajima i brašnom. „Bitka“ se nastavila i na ruti pored Centralne policijske postaje. Autobus se više puta kružno vozio oko rotora, dok su svi iznutra visjeli preko prozora i vrijeđali policajce. Rezultati parlamentarnih izbora za izborne jedinice Portsmoutha objavljuju se u Guildhallu u Portsmouthu. No, 11. lipnja 1987. godine Guildhall je svjedočio scenama kakve nikada prije nisu viđene na takvom događaju – jer su među prisutnima bili i članovi 657 stranke. Većina njih pila je cijeli dan prije večernjeg događaja. Boot Boys (slang za policiju u Portsmouthu) pokušali su ih omesti što je dovelo do nekoliko uhićenja, a nekima je zabranjen ulazak u Guildhall zbog pijanstva. Sam Docker, koji je bio potpuno opušten oko večernjih događanja, pronađen je kako spava pijan u jednom mirnom kutu Guildhalla. Nogometne pjesme i neprestano dobacivanje čuli su se cijelu večer, pretvarajući Guildhall u atmosferu nogometnog stadiona tijekom objave izbornih rezultata.

657 stranka osvojila je 455 glasova, što je Docker komentirao riječima: „Dobro smo se osramotili, jebeno jadno.“ Portsmouth South jedan je od najtjesnijih izbornih okruga u zemlji. Konzervativci (Tories) osvojili su mjesto s prednošću od samo 205 glasova ispred Liberalnih demokrata. Ovo je izazvalo veliko nezadovoljstvo njihovog kandidata Mikea Hancocka.



Ne bi bilo ispravno pisati o Portsmouthu i njegovom velikom klubu, a da se ne spomene lokalni rival. Oni s druge strane ceste. 27 km zapadno od Portsmoutha, tik uz autocestu M27, nalazi se grad Southampton. Grad koji je izgrađen na komercijalnim i kruzerskim lukama. Svjetski je poznat po porinuću Titanica – broda koji nije uspio završiti ni svoje prvo putovanje i postao jedna od najpoznatijih pomorskih katastrofa u povijesti. Naša mornarička brodogradilišta proizvodila su i održavala ratne brodove koji su vladali morima. Mnogi bi rekli, i složili se, da ova dva grada jednako tako mogu biti na različitim planetima, toliko su različiti u svakom aspektu – od izgleda grada do karaktera njegovih stanovnika. Mnogi ljudi u Portsmouthu odbijaju čak i izgovoriti riječ „Southampton“, toliko je velika međusobna netrpeljivost. Umjesto toga, koriste riječ „Scum“ (ološ).



Jedan od najžešćih derbija u zemlji je Južnoobalni derbi. Svi znamo da su derbiji između Rangers/Celtic i West Ham/Millwall najžešći. Bez sumnje, Južnoobalni derbi prožet je istom količinom mržnje i zapravo je više rivalstvo između gradova, koje je samo dodatno pojačano nogometnom netrpeljivošću. Objasniti međusobni prezir u potpunosti bio bi poseban članak sam za sebe. Kada je riječ o 80-ima i ekipi 657, zapravo nema mnogo za spomenuti. Ako ste ikada čitali bilo koju knjigu o nasilju na tribinama i Casual kulturi 80-ih u Velikoj Britaniji, mogu vam gotovo garantirati da Southampton neće biti ni spomenut.

Pompey 657 slijedio je etos svog okruženja i koristio vlak u 6:57 kako bi izvozio svoje ratnike na britansko kopno, baš kao što je grad to radio stoljećima diljem svijeta. Njihova reputacija i smisao za humor učvrstili su im legendarni status u povijesti bandi u Velikoj Britaniji 1980-ih.

Play up Pompey!