ma stoji, zato i dodah i roditelje.. uostalom, i moj malac ide u lokalnu, kvartovsku školu. Tu odrasta, to mu je ekipa iz kvarta, parka, igrališta, tak i treba biti. Nista mu nece faliti.
Ali konkretna škola o kojoj je bilo rijeci i zbog koje je rasprava krenula, stvara i preduvjete za kasnije školovanje, povezuje kao i svaka druga roditelje i povezivanje djece je tu jos i najmanje bitan faktor.
Međutim, takva okruzenja kod djece (osim elitizma i osjećaja superiornosti, katkad) stvaraju i osjećaj prirodnosti uspjeha, ambicije, pripadanja takvom "svijetu".
Sjećam se svog prolaska kroz obrazovni sustav i odrastanja. Bio sam, pazite, ponosan što mi mama ima jednu prijateljicu koja je nastavnica u OŠ. Koji kompleksi..
:)
Kasnije, primjerice, dosta dugo mi je trebalo da se naviknem, da se opustim uz svoje prof na faksu. Gledao sam ih kao "bogove".
Pa plaća koju sam "zamišljao".. kad se sjetim što sam si tada, negdje početkom faksa postavio kao cilj, kao uspjeh, nekako se sažalim sam nad sobom..
:) Smiješan si budem.
Moja djeca odrastaju svjesnija mogućnosti oko sebe i eventualni društveni i/ili materijalni uspjeh će im doći "prirodnije". Ne treba mi/im za to neka posebna privatna škola već u ovoj fazi života, socijalna mreža na koju se naslanjaju već je dovoljno čvrsta.
No, razumijem zbog gore navedenog one koji se obogate kroz sport pa djeci stvaraju/omogućuju okruženje koje će im neke stvari učiniti normalnima, pripadajućima. Ne mogu to napraviti, osim u pogledu financija, kroz svoj obrazovni put ili prof. razvoj, ali mogu djeci omogućiti obrazovanje i okolinu zbog kojih će ti klinci drugačije pozicionirati vlastita očekivanja i ljestvicu ambicija.