Petar Stojanović Nekako instinktivno imam potrebu braniti one koje se napada, i po tome se ne razlikujem od nadam se većine odraslih, normalnih ljudi. Ima ih i koji vole udarati na podu, u gomili, ali želim vjerovati da se radi o manjini, ne u korpusu dinamovih navijača, nego među ljudima uopće.
Uglavnom, Stojke je jedan od onih koje se baš voli šutnuti.. ismijavati, rugati, tjerati.
Idealan je bio za to - sve od onog smiješnog baršuna na autu, preko suzdržane, ali ipak poznate ljubavi (?) prema Zvezdi (nek se o tome zvezdaši brinu - što njihov "navijač" igra za Dinamo, a ne obrnuto) pa do nekoliko zaista nepotrebnih, budalastih, nepromišljenih crvenih kartona, zujanja, ispadanja..
Međutim, tko što vozi me i inače boli k, auti mi naprosto nisu zanimacija, za koga navija dinamov igrač mi je isto manje bitno dok god daje sve od sebe u našem dresu (bilo bi idealno da su svi Oršić, ali nisu i ne mogu biti), a crveni kartoni i ispadanja često su (bili) rezultat velike želje, htijenja, borbenosti (i, da, katkad taktičke nezrelosti.. ali očito dovoljne za Serie A ;)).
Da ne pišem sad eseje o Stojanoviću - da je izvrstan desni bek ne bi za 2 milje otišao u Empoli, nego za 6 ili 8 u Bayer ili Valenciju, ali momak je svoje pošteno odradio. Do zadnjeg, koliko je mogao i znao, sa željom i voljom da pomogne ekipi i klubu. Od internacionalaca ja ne tražim više.
Sretno!