Zamolio me
@deda da se osvrnem na ovu situaciju jučer s ulazom pa ću ukratko to i napraviti.
Kao što dobar dio forumaša zna, na mnoge utakmice vodim i svog Dinamom, a od prvog iskustva na Sjeveru - i Sjeverom zaluđenog 10ogodišnjaka.
Onima kojima bi mi eventualno htjeli objašnjavati da nema što klinac tih godina raditi na navijačkoj tribini i da sam si "sam kriv" zbog iskustva o kojem ću pisati, mogu unaprijed odgovoriti da se nijedne jedine sekunde moj sin nije osjećao nesigurno zbog "strašnih huligana" s tribine.
Dapače, tamo na tribini, okružen ekipom sa svojim "krpama" na ogradi, sa stotinama gostovanja, skače na stolici od uzbuđenja i radosti, zbog čega sam ga tamo i doveo. Naravno, svjestan sam da je rizik da se na toj tribini "nešto" dogodi veći nego na zapadu, ali veća je i šansa da stradamo ako idemo na more autom nego ako ostanemo doma pa ipak idemo na more.
Da skratim, navijačka tribina nosi svoje rizike i svjesno ih prihvaćam. Ono što ne mogu i ne želim prihvatiti je da organizator događanja u suradnji s "čuvarima mira i reda" ne učini sve što mogu i što je razumno očekivati da se učini, a da SVAKA tribina, a pogotov svaki ULAZAK na nju bude siguran za sve.
Ono jučer je bila nesreća koja čeka da se dogodi.
Ne zbog rizika navijačke tribine, ne zbog posebnih "nepisanih" (a jučer, pohvaljujem, i napisanih) pravila tribine, ne zbog "nabrijane i pijane mladeži", ne zbog tetoviranih bojsa s buldozima na listovima, niti zbog baklji niti ičijeg viška promila u krvi. Ovo jučer bio je samo logičan slijed događanja od postavljanja onih ograda i otvaranja premalo ulaza do dolaska prevelike mase za taj prostor.
Ne možeš 200 sardina ugurati u konzervu od 100 grama niti možeš 6, 7 000 ljudi (gore i dolje) usuti kroz onaj lijevak sigurno na tribine.
Možeš dobiti uplašenu djecu i mame, i možeš dobiti gnjevne očeve poput mene koji uvaljuju laktove ljudima pokušavajući tijelom zaštititi dijete i onda prebacuju klince preko ograda nepoznatim tipovima koji pokušavaju pomoći (istim onim tetoviranim huliganima), da ih ne zgnječi nagurana masa.
Da su ogradu pomaknuli uz prugu, kad se već ionako nije ostatkom nogostupa smjelo hodati, da su otvorili više ulaza, da se ekipu sa sjevera gore usmjeravalo otpočetka na onaj ulaz prema istoku, da se komuniciralo, objašnjavalo, upućivalo, a ne pendrecima skidalo s ograda možda bi makar mogli reći da su "sve učinili..".
Zahvaljujući puno guranja (poslije su me zbog potpuno mokre ćele na tribini pitali pada li kiša na ulazu..
:)), dizanja djeteta iznad glave, zahvaljujući ekipi koja ga je prihvaćala s druge strane ograda i čekala da se ja prebacim, ušli smo nekako, ali ne želim ni zamisliti kako bi to izgledalo da sam ostao s njim "s one strane" i pustio da nas masa sve više i više stišće uz ogradu..
Jedna je djevojčica penjuci se na sjever plakala, a i moj malac je bome bio na rubu. Skužio sam pa stao s njim i pitao ga je li sve u redu, zna li da je siguran sa mnom? Rekao je znam, ali bojao sam se da tebe ne izudaraju pendrekom.
Unutar one plave ograde se nikoga nije skidalo ni udaralo, ali otkud dijete zna gdje ce i kada sijevnuti.
Zaključno, da se mom sinu nešto dogodi na tribini, zbog navijača, krivio bih sebe i svoju krivu procjenu.
Međutim, normalan (ajde makar nek se pod normalan podrazumijeva siguran) ulaz na tribine, sat vremena (!) prije utakmice, valjda bi morao osigurati organizator događanja u suradnji s "organima reda", zar ne?
Eto, moje viđenje, ne namjeravam dalje polemizirati o tome.