Sve kaj veliš je tako s time da u Tkalčićevoj ima dućan koji veli da prodaje službene artikle. Isto tako oni u Bakačevoj, čini mi se, imaju neki dogovor s Klubom.

Samo ove godine će od UEFA doći toliko novca koliko je grad uložio u klub zadnjih 20 godina. — The Undertaker

Sve si rekao. U KLUB će doći toliko novaca koliko je GRAD uložio.

Ali pazi objava 9.studeni 2019. Prethodna objava 9.studeni 2018. Čeka se 9.studeni 2020. :smile:

Svatko plaća barem porez na dohodak. Zašto se onda svakoga ne subvencionira?

Svaka subvencija umanjuje cifru plaćenog poreza.

Ne moramo govoriti u neodredjenim terminima - jasno ko dan da se subvencioniraju i poduzeća van državnog vlasništva. Meni svejedno nije jasno kako bi takva diskriminacija mogla biti društveno pravedna, ali svijet nije pravedno mjesto. Zašto država koja je sama zadužena ne smanjuje svoj dug nego je on konstantan ili se povećava, a paralelno subvencionira ikoga? Meni to nije logično, ali to je tako.

Kako bi bilo tko od nas mogao funkcionirati na dugi rok ako je dužan novce, okolo ih dijeli drugima i još se svake godine dodatno zadužuje?

Radi se od 5,2 milijarde u 2018. “van državnog sektora” plus 1,4 milijarde “unutar”. Ali je pitanje je definicije što je privatno što javno jer i kod nas i vani je bilo intervencija i u male kompanije i u ove “to big to fail”. Zanimljivo je i manje više konstantnost iznosa subvencija, samo se prelijevaju cifre van proračunskih i proračunskih korisnika.

Cash flow proračuna je u tablici.

http://www.mfin.hr/adminmax/docs/Drzavni%20proracun_sijecanj-kolovoz%202019.xlsx

Napisao je već @Tradicija bunta - može, ali ne u Maksimiru. A mogu i sam sebe citirati od prije 2 mjeseca, nije se ništa promijenilo u medjuvremenu.

Najbolje bi bilo osnovati Stadion d.o.o. u vlasništvu Grada koji bi izdao obveznice za gradnju stadiona.

Dinamu treba naplaćivati najam koji bi pokrio trošak kamate na obveznice (a on ne bi smio biti više od 3% godišnje - puno sam i rekao) i opciju otkupa obveznice po cijeni 110% nominale ako želi stadion u vlasništvu kluba.

Dakle konkretno - obveznica kojom se Grad zadužuje na 10 godina 50 milijuna eura po 3%.
Godišnje 1,5 milijun eura kamate koju pokriva Dinamo.
Grad je na nuli što je tiče kamate i ima plus od najma prostora vezanih uz stadion.
Dinamo ima pravo otkupa stadiona za 55 milijuna eura - kojom god dinamikom je klub spreman.
Grad zarađuje prihod od najma poslovnih prostora sve godine dok Dinamo ne otkupi stadion u skladu sa onim što Kwedi govori i s čime se apsolutno slažem - Grad na taj način pomaže jer daje stadion/zemljište ispod cijene skoro pa besplatno, a trošak se prebacuje na Dinamo ako želi biti vlasnik stadiona. Ako ne, neka Grad nakon 10 godina naplaćuje rentu Dinamu koju smatra tržišnom.

Stanje na tržištu novca i kapitala je takvo da se država zadužuje oko 0% do godine dana i ispod 1% na 10 godina tako da me baš zanima koji fond ne bi upisao ovu obveznicu koja im bi nosila 3%, a cash flow Grada i Dinama pokazuje snagu pokriti to financiranje.

Ova konstrukcija bila bi najbolja i za Dinamo jer bi da otkupi stadion od Grada bilo potrebno 70 milijuna eura - 55 milijuna eura za obveznicu i najam godišnje 1,5 milijun eura sve skupa 70 milijuna eura kroz 10 godina što je svakako bolje nego da stadion plati odjednom jer se cash flow može lijepo rasporediti na financiranje i stadiona i momčadi bez najmanjeg utjecaja na rezultat. — Mali dioničar

I kao nekog pretpostavljam ekonomskog liberala, valjda bi logika nalagala da svako svojim penezima priskrbi za sebe, tako i Dinamo sebi stadion, pogotovo u situaciji gdje to nikad elegantnije može odraditi? :smile: — Kwedi

Apsolutno. Samo argumentiram da su mnogi dobili i nitko se nije zgražao. Kad Dinamo dobije, mnogi se zgražaju.

Može u NY ili Parizu. Ovdje nemre, takvo je stanje. — Kwedi

Znači donacije za ono u čemu Hrvatska nije konkuretna može. Za ono u čemu je konkurentna ne može.

Ja sam totalno protiv društvenih donacija kao takvih. Donirati bi trebale mecene kako je to vani stoljećima. Ali da mi netko kaže da je u interesu društva iz zajedničke kase donirati jedan dio društva, a drugi ne - s time se ne slažem.

već sam to pisao ranije; MSU i generalno većina umjetnosti ne može se samofinancirati i držati nivo jer jednostavno logika umjetnosti i tržišta na kojem djeluje je neprofitabilna — Kwedi

Logika tržišta umjetnosti, a specijalno suvremene je otprilike neprofitna kao i nogomet. I FIFA i UEFA su neprofitne organizacije kao i Muzeji suvremene umjetnosti.

Tko brani velikim stručnjacima iz MSU napraviti portfelj od 10tak radova mladih umjetnika za recimo ukupnih milijun eura i neka imaju tako dobar nos da tih 10tak radova za 10 godina vrijede kumulativno 50 milijuna eura (svaka sličnost sa slučajem Olmo je namjerna). Neki od tih radova će vrijediti nula, neki 500.000, neki milijun, neki 40 milijuna. Mislim, ako su ljudi stručni u svom poslu. A ne bih želio vjerovati da su tamo samo uhljebi koji troše naše pare.

S time da kad Muzej u svoj portfelj uzme neki rad, sve što mora napraviti je osigurati ga od krađe i nadati se da je pogodio s umjetnikom. Kad Dinamo dovede 10 igrača, oni nisu gotov proizvod nego ih se treba usavršavati idućih 5 godina.

Kad si već potegao temu neprofitnosti, pročitao jedan report i došao baš do tog zaključka - nije baš da se tu ne okreće novac, radi se o tržištu većem od milijarde dolara.

https://www.artprice.com/artprice-reports/the-contemporary-art-market-report-2017/renewed-growth

Nadam se da ne moramo uspoređivati gdje je tržišna vrijednost Dinamovih nogometaša, a gdje autora hrvatske suvremene umjetnosti. Ne govorim o apsolutnim iznosima nego rangu cijenjenosti u svijetu.

Odakle ti to da se suvremena umjetnost ne može samofinancirati?

Pala mi je na pamet kalkulacija s obzirom na zagovaratelje teze da stadion oduzima od usta građana, briga za vrtiće, škole i ostale popularne spike pa sam pogledao koliko nas porezne obveznike koštaju kulturne infrastrukturne investicije.

Case study - Muzej suvremene umjetnosti.

Napravljen je 2009. i prema wikipedii je koštao 450 milijuna kuna koje su bile trošak Grada i Države. S obzirom na to da su i Grad i Država u međuvremenu izdavali obveznice jer su im prihodi redovito (bili) niži od rashoda, dolazimo do zaključka da su se za MSU zadužili. Prosječna kamatna stopa je bila 6% po mojoj procjeni što znači da nas je MSU do sada koštao 800 milijuna kuna. (and counting...)

Broj posjetitelja u 2017. im je 78.000 - prema wikipedii. Dobro je primjetio jedan od kolega da im vjerojatno dobar dio posjetitelja otpada na Noć muzeja.

Dinamo je u 2019. prema istoj toj wikipedii na utakmicama protiv Plzena, Benfice, Ferenca, Rosenborga, Atalante i Sahtara imao 150.885 posjetitelja i još čekamo utakmicu protiv Cityja. To su samo europski nastupi.

Po kojoj logici 78.000 konzumenata suvremene umjetnosti ima prednost prema 200tinjak tisuća konzumenata nogometne igre?

Mislim da je potpuno nepotrebno uspoređivati medijski efekt koji Grad Zagreb postiže kroz natjecanja u europskoj ligi i u Ligi prvaka na Maksimiru u odnosu na medijski efekt postava u Muzeju suvremene umjetnosti.

Isto tako, u Maksimiru je ove godine igrala i reprezentacija što znači da je najbolji nogometaš svijeta za 2018. nastupio na stadionu, a sad recimo na stadionu čekamo jednog on najboljih trenera desetljeća i jednu od najpraćenijih momčadi svijeta i aktualnog prvaka Engleske čiji je medijski domet isto tako respektabilan. Nisam baš ekspert za suvremenu umjetnost, ali u najboljem slučaju mogu imati isti line-up kao Maksimir, bolji ne mogu imati apsolutno nikako.

Tko je arbitar koji će reći da je viši interes Grada Zagreba suvremena umjetnost u odnosu na nogomet i koji su njegovi argumenti?

Izvor za MSU;

https://en.wikipedia.org/wiki/Museum_of_Contemporary_Art,_Zagreb

Nema šanse da onaj fan shop sa kvadraturom kakvu ima zadovolji potražnju kakva se stvara pri ovakvim utakmicama.

Ali zato u službenom vodiču UEFE za gradnju stadiona piše da bi klubovi prije utakmica kod kojih fan shop ne može primiti sve ljude koji žele nešto kupiti napravi prodajna mjesta oko stadiona.

Barem danas sa modernim blagajnama to ne bi trebao biti problem.

Nema na čemu.