Hrvatska nogometna reprezentacija Opraštanje od reprezentacije se dugoročno pokazalo kao promašaj.
Lovren je recimo nakon one epizode sa ženom i svim peripetijama vezanim uz to propustio Euro i odmah je bilo rečeno da kad bude čist u glavi može ponovno igrati. Dvije godine nakon toga tip igra finale svjetskog prvenstva.
Ova službena opraštanja su uvijek mač s dvije oštrice. Možda se radi i o egu jer su to sve veliki igrači. Recimo Mandžo. Oprostio se od reprezentacije da bi dao sve od sebe u klubu i onda ga klub odjebe samo tako.
Rakitić se oprosti pa pregrize jezik.
Tu bi se mogli ugledati u Srnu i Modrića koji su se vjerojatno ugledali u Kovače i Šimunića koji su igrali dok su mogli hodati.
Svatko ima svoje faze i opraštati se dok možeš igrati je totalna bezvezarija. Pogotovo u kontekstu Dalićevog vodjenja reprezentacije koji zbilja maksimalno uvažava faze u kojima su pojedini igrači. A i kad je trebao pokazati autoritet prema recimo Ćorluki prije SP, pokazao ga je. Ćorluka je to lijepo vratio - na kraju je bio kao nevažan, a u biti jedan od kljičnih igrača prolaza protiv Rusije u četvrtfinalu.
Vezano za novajlije - Bradarić me ugodno iznenadio u fazi obrane. Za naprijed odavno znamo da zna. Jedino gdje je visio je defanzivni skok, ali ne znam zašto uopće dolazi do situacije da on nekoga drži kod kornera za protivnika. On će se uklopiti kao što se uklopio i Vlašić. I Ćaleta je sve bolji, jedino je strano tijelo iz nekog razloga Pašalić.
Kad gledamo ovu tranziciju nakon srebra, po meni je sasvim zadovoljavajuća.