Grad Zagreb Kapaciteti zdravstvenih ustanova za psihičke pacijente su mizerni, domovi za psihički bolesne osobe su se trebali preustrojiti pred 10g, više od 15g promovira se tzv.deinstitucionalizacija i mnogi su zatvoreni.
Kad još tome pridodate razne konvencije i stalne pritužbe pravobranitelja za zaštitu osoba s invaliditetom, ustanovama je lakše kada takve osobe niti nisu kod njih pa ih ili odbijaju primiti uopće argumentacijom da one nisu prikladne za takvu vrstu/kombinaciju dijagnoza ili ih pro forme stave na listu čekanja (i nikad ne dođu na red) ili ih se "rješavaju" čim imaju i najmanju osnovu za to.
Nemam konkretne brojke, ali udio osoba sa nekim oblikom shizofrenije, psihoze, sumanutim organskim poremećajem, bipolarnim sindromom i sličnim teškim dijagnozama koji su u našoj okolini nije zanemariv.
Ne treba u startu sve takve paušalno stigmatizirati jer uz redovitu uporabu lijekova (bilo oralno ili kombinacijom depot terapije jednom mjesečno + tablete) većina njih može relativno zadovoljavajuće funkcionirati...pa čak primjerice biti i sudac ili učitelj razredne nastave (znam oba slučaja).
Pravi problem su oni koji nemaju kritičan uvid u vlastito stanje, koji negiraju bolest i koji su samim time u otporu prema liječenju i terapiji...tada jedino ide prisilom što je u HR izuzetak i od njega se zazire.
Pa ti onda prim.dr.spec.psych kao "izlazi u susret" hospitalizacijom na 3-4 tjedna nakon čega ide demisija iz bolnice (s konstatacijom u otpusnom pismu da se pacijent otpušta u poboljšanom stanju) i kroz vrlo kratko vrijeme ustaljeni obrazac neprilagođenog i ugrožavajućeg ponašanja prema sebi i okolini, najčešće užoj obitelji u kojoj žive te susjedstvu, ali u ekstremnim slučajevima i kao ovo jučer.
Što se djece tiče, permisivan odgoj, društvene mreže i medijska dostupnost su također veliki problem.
Nakon onog pokolja u BG, u školama kod nas je značajno porastao broj pronađenih "crnih listi" kod djece...a roditelji kada budu s time suočeni, opravdavaju i brane djecu