hocemo modernu arenu. — Efes Pilsen

Ne dajte da vas zatvorena arena zavara. Ta njezina bezobrazna navika da ima krov, zidove i nekakvu ideju o tome čemu služi sportska dvorana zapravo je duboko neprijateljska. Čovjek uđe, sjedne na suho i gleda utakmicu. Ne! To je prevaziđeno.

Pravi prijatelj naroda je ovaj projekt. On vas ne odvaja od prirode. On vas izručuje prirodi. Ako pada kiša, pokisnut ćete zajedno. Ako puše, puhat će kroz vas. Ako je sunce, imat ćete priliku osjetiti svu njegovu arhitektonsku simboliku na vlastitoj koži. To je prostor koji vas ne štiti jer vas poštuje dovoljno da vas ne zaštiti ni od čega. Zatvorena arena kaže: „Izvoli, sjedni i uživaj.“ Otvorena konstrukcija kaže: „Evo ti vjetar u lice, pa razmisli što si očekivao od arhitekture.“ I upravo je zato otvorena. Narod je napokon dobio prostor koji mu ništa ne obećava, osim da će ga uredno izložiti svemu što se događa oko njega.
To nije nedostatak. To je koncept.

Lp, Toma

Ti, čini mi se, toplinsku ugodu gledatelja promatraš prvenstveno kao pitanje instalaterske opreme, gotovo kao da je dovoljno u prostor dodati određenu količinu topline i time automatski proizvesti ugodu. Međutim, arhitektura je, srećom, nešto složenija od kataloga tehničkih rješenja.

Formulacija „grijanje tribina“ pritom zvuči gotovo fascinantno samouvjereno, ali ostavlja otvorenim ono najvažnije pitanje: što se zapravo grije – prostor, površina, tijelo gledatelja ili možda sama ideja komfora?

Ponuditi grijanje integrirano u krovnu konstrukciju ili grijana sjedala kao dvije gotovo dekorativno ravnopravne mogućnosti posebno je zanimljivo. Jedno zagrijava čovjeka odozgo, drugo mu zagrijava stražnjicu, i time je, čini se, pitanje arhitektonske toplinske ugode elegantno riješeno. Ostaje samo još objasniti što se događa s čovjekom između te dvije točke – odnosno s glavom, ramenima, nogama, vjetrom, vlagom i stvarnim mikroklimatskim uvjetima na tribini.

Još je dojmljivija sintagma „visoka razina udobnosti“. Ona zvuči dovoljno ozbiljno da ne mora ništa konkretno značiti. Kolika je ta razina? Pri kojoj vanjskoj temperaturi? Pri kojoj brzini vjetra? Na kojim pozicijama gledališta? Uz kakvu izloženost padalinama? Kolika je potrošnja energije po gledatelju? Koliko često sustav radi? I što se događa kada stadion nije pun?

Jer nije osobito teško grijati nešto ako je jedini kriterij da nešto bude toplo. Arhitektonski izazov nastaje tek kada se toplinska ugoda počne promatrati kao posljedica prostora, njegove geometrije, orijentacije, zaštite od vjetra, odnosa krova i tribina te načina na koji čovjek stvarno boravi u tom prostoru.

A onda na kraju dolazi neizostavna formulacija o „poštivanju standarda održivosti“, koja je ovdje gotovo poetski ukras. Nije, naime, dovoljno neku energetsku instalaciju nazvati visokoučinkovitom i potom je retorički smjestiti pod kišobran održivosti. Održivost nije riječ koja se automatski aktivira čim se u tekst ubaci dovoljno stručnih imenica.

U konačnici, cijeli odlomak ostavlja dojam da je arhitektonska misao već završila, a sada samo treba odlučiti hoćemo li gledatelju grijati glavu odozgo ili stražnjicu odozdo.

Možda bi ipak bilo korisno prvo definirati prostor, mikroklimu i način korištenja stadiona, a tek onda odlučiti kako ćemo ga grijati. Jer arhitektura bi, barem u teoriji, trebala projektirati uvjete ugode, a ne naknadno instalirati uređaje koji će pokušati ispraviti ono što prostor sam nije uspio riješiti.

Lp, Toma

čovjek uspoređuje portugalske i njemačke crnce...

izgradio — NORTE

*rekonstruirao

Polako ljudi, bez žurbe. Prvo ovu sezonu odraditi u B/2 ekipi. Ako se pokaže, to će biti dokaz da je spreman igrati drugu ligu. U tom slučaju bi u sljedećoj sezoni najbolja bila posudba u neki Slaven ili Istru. Ako i tada ispliva, u sezoni 28./29.bi ga valjalo priključiti prvoj momčadi, poradi skupljanja iskustva u ovako velikom klubu kao što je Dinamo, a u utakmica gdje nam je rezultat ok, mogao bi dobiti i koju minutu. Bitno je pravilno odrastati i biti u ritmu i kontinuitetu.

sretna 1000. stranica svima koji slave!

Pisalo je nešto puno jednostavnije: „kohezivna i povezana struktura gledališta“. — CISCO

Pozdrav.

Sintagma „kohezivna i povezana struktura gledališta“ ne treba se interpretirati u banalnom, gotovo građevinski prizemnom smislu fizičkog povezivanja tribina, njihovog objedinjavanja u jednu cjelinu ili uspostavljanja bilo kakve neposredne međusobne veze među pojedinim segmentima gledališta.
U suvremenom arhitektonskom diskursu pojam kohezije prvenstveno označava konceptualnu i perceptivnu kompatibilnost prostornih odnosa, dok se „povezanost“ odnosi na sposobnost pojedinih elemenata da egzistiraju unutar zajedničkog prostorno-doživljajnog narativa, bez nužne potrebe da se pritom fizički dodiruju, nastavljaju jedan na drugi ili, ne daj Bože, budu međusobno stvarno povezani.
Drugim riječima, gledalište može biti potpuno nepovezano u fizičkom, funkcionalnom i geometrijskom smislu, a da istodobno ostvaruje visok stupanj kohezivne povezanosti kroz vizualne osi, ritmizaciju volumena, kontinuitet percepcije, atmosfersku srodnost i artikulaciju zajedničkog prostornog identiteta.
Stoga bi svako inzistiranje na tome da „povezana struktura gledališta“ mora podrazumijevati povezane tribine predstavljalo svojevrsno zarobljavanje arhitekture u doslovnosti jezika, što je, razumljivo, potpuno irelevantno za projektantski koncept.
Bitno je da gledalište djeluje povezano, a ne da zaista bude povezano.
Ako gledatelj pri tome ne razumije na koji su način elementi povezani, to nije nužno nedostatak projekta. Naprotiv, upravo ta određena razina interpretativne neodređenosti omogućuje gledatelju da kroz vlastito iskustvo sudjeluje u konstruiranju prostornog odnosa.
Arhitektura, naime, nije dužna biti razumljiva. Dovoljno je da bude konceptualno opravdana.

Ono što vam želim reći jeste da ste nebitni. Pravite se da vjerujete vlastitim očima, a te iste vlastite oči vas iz dana u dan sablažbjavaju. A ne kopate ih. Ako ništa od ovog ne razumijete, onda se obični diletanti i tako dalje.

Lp, Toma

Olmić — SanctaSanctorum

Hoćemo prestati više s ovime?! Nije Olmić već Olmo. Dani Olmo. Olmo koji priča hrvatski jezik. Olmo koji spominje Dinamo gdje god stigne. Olmo koji je Dinamu dao puno više od mnogih onih kojima se kunemo, a prezime im završava na -ić.

Ponovimo još jednom. Repetitio est mater studiorum. Odnosno, ponavljanje je majka učenja.

O - L - M - O.
D - A - N - I
O - L - M - O.

A nama nije valjao...

Kova stalno urla brže brže al nema baš efekta — ElDorado

I meni tako žena u onim rijetkim trenucima... Al ja kontam, "e sad si dala, ko zna kad ćeš ponovo, zato će bit po mom". I ne doživljavam njezino urlanje

nece oni igrat brze samo zato jer se on tak dere — Crni86

O tome ti govorim

Imam čudan "problem" pa možda netko može pomoći.

Zadnje dvije godine, prilikom učlanjenja istu e-poštu unosim i za sebe i za dvojicu maloljetnih sinova. Međutim, na tu prijavljenu e-poštu, ilitiga mail, mi dolaze obavijesti, promocije, reklame samo za jednog od dvojice sinova, a mene i ovog drugog nema ni na vidiku. Nije da nešto patim od newslettera, ali pričali ste kako je fora ta rođendanska čestitka koja je zaobišla i mene i jednog sina. Drugom će ubrzo rođendan, i to ovome na čije ime stižu sve obavijesti, pa me živo zanima hoće li njemu stići čestitka.

Ako je bitno, za ovu godinu smo učlanjeni direktno preko povjerenika, za prošlu smo učlanjeni na akciji učlanjenja u Čitluku

vidi se da nikad nisi probao Lancast

Pitao sam Plejića što točno nedostaje ovome radu, rekao je da maketa nije stigla na vrijeme. Nadalje, upitao sam ga, hipotetski, da je maketa stigla, bi li ovaj rad kotirao visoko, i potvrdio mi je da bi, a od osvajanja prvog mjesta bi ga udaljila činjenica da je krajnja desna dvorana u raskoraku s bojom u odnosu na ostale objekte. Cijeli odgovor dostavljam

"Kada bih pokušao artikulirati vlastiti odnos prema predmetnoj kompoziciji, ne bih intervenirao radikalno, jer smatram da bi svaka nepotrebna gestikulacija izvan već uspostavljenog arhitektonskog diskursa mogla proizvesti stanoviti vizualni višak koji bi, umjesto da afirmira cjelinu, počeo živjeti kao autonomna i pomalo disonantna činjenica.
U tom smislu, jedino mjesto koje mi se nameće kao svojevrsna točka kolorističke napetosti jest krajnje desna dvorana. Nju bih, prije svega kroz prizmu dijalektike cjeline i fragmenta, podvrgnuo suptilnoj kromatskoj reinterpretaciji. Konkretno, razmatrao bih crno-sivu, odnosno sivo-crnu tonalnu konstelaciju, kako bi se taj volumen ponovno uspostavio unutar zajedničkog vizualnog registra ostatka kompozicije.

Naime, postojeća plava boja, premda sama po sebi nesporno posjeduje određenu ekspresivnu i gotovo autonomnu estetsku vrijednost, u ovom konkretnom međuodnosu ne ostvaruje onu vrstu intervolumenske korespondencije koju bih očekivao od arhitekture koja pretendira na cjelovitost. Ona se pojavljuje kao kromatski iskaz koji, umjesto da proizvede dijalog s postojećim elementima, uspostavlja svojevrsni monolog. A arhitektura, barem kako je ja razumijem, ne bi trebala monologizirati. Upravo suprotno, ona bi trebala uspostavljati dijalog između materijala, volumena, ploha, sjene, praznine i boje, pri čemu boja ne može biti promatrana kao puka završna obloga, nego kao aktivni sudionik prostorne sintakse. U tom mi smislu plava na krajnje desnoj dvorani djeluje kao element koji izlazi izvan već uspostavljene semantičke matrice i pomalo nasilno prekida kontinuitet vizualne naracije.

Crno-siva ili sivo-crna varijanta, s druge strane, omogućila bi da se taj volumen ne nameće prostoru, nego da s njim koegzistira; da ne traži vlastitu egzistenciju izvan cjeline, nego da postane njezin organski dio. Time bi se ostvarila određena kromatska homogenizacija, ali ne u smislu banalne uniformnosti, nego kao svjesno uspostavljanje hijerarhije unutar koje pojedinačni elementi dobivaju smisao tek kroz svoj međuodnos. Jer naposljetku, nije pitanje samo koje je boje ta dvorana. Pitanje je, što ta boja govori o njezinu odnosu prema ostatku prostora? A upravo tu, po mom senzibilitetu, plava trenutno proizvodi određeni semantički šum.

Stoga bih, bez potrebe za bilo kakvom velikom gestom, upravo tom jednom intervencijom pokušao ponovno uspostaviti ono što smatram ključnim: kontinuitet, koherentnost i svojevrsnu tihu kromatsku ravnotežu u kojoj nijedan volumen ne mora vikati da bi bio arhitektonski prisutan.

Lp, Toma"

pa stani, je li ovo neki njihov standard, ili koji kurac?! i od onih žabara je gotovo isti ovakav