Stadion Maksimir Kaj bi ja napravil da me se pita (na sreću ne pita me se)? Ovih par dana nakon objave tog pobjedničkog rješenja, mislim da je svakome jasno kaj se želi, odnosno ne želi. Dakle,...
1) Investitor je jasan (Vlada i Grad Zagreb). Znači oni određuju jasna i nedvosmislena pravila igre. Zadaje one osnovne smjernice kojih se svi moraju pridržavati. Tko ne ispunjava jednu stavku ne ulazi uopće u izbor. Te najosnovnije smjernice bi bile cijena, sigurnost (svi aspekti poput statike, broja ulaza/izlaza....), kapacitet, spojene tribine i krov nad cijelim stadionom.
Kandidati koji se prijavljuju šalju radove u digitalnoj prezentaciji u realnom obliku u omjeru 1:...... Stručna komisija Vlade i Grada odlučuje koji radovi zadovoljavaju te kriterije i tu njihova priča završava. Oni su svoju zadaću ispunili. Osigurali su sredstva za stadion koji ispunjava SVE SIGURNOSNE UVJETE, za stadion po ukusu kluba i navijača.
2) Radovi koji su prošli taj prvi i najvažniji filter dolaze pred Skupštinu kluba. Skupštinari više ne moraju razmišljati o tim najosnovnijim uvjetima (nisu svi stručnjaci za sve), nego razmišljaju i biraju rješenje za koje smatraju da je najbolje i najfunkcionalnije za sam klub. Nakon provedenog glasanja u Skupštini, ostajemo na Top 3 ili Top 5 stadiona i tu je kraj priče za skupštinare.
3) Završni radovi idu u javnost i pred Članstvo. Sada mi kao članovi biramo konačnu i završnu verziju (naravno uz neke moguće naknadne korekcije) onoga što zapravo mi kao članovi i ljudi koji pohodilo stadion želimo, a da pri tome zadovoljava želje i potrebe kluba, a financijski i sigurnosno je izvedivo.
Time bi svi čimbenici koji su aktivni i kojih se to tiče, u tome participirali i jeli bi onakvu juhu, kakvu bi si sami skuhali bez da prstom upiremo u nekoga, tko nam je i što podvalio. Mislim da bi ovim putem bio i vuk sit, i ovce na broju.