Nije, ali se isto tako govorilo kako će se opipati bilo kluba jer će ipak klub biti primarni korisnik stadiona. Znači ako gradiš nešto, onda gradiš makar u nekim smjernicama koje ti daju oni koji će to najviše koristiti. I ako je klub tražio mauzolej Maksimiru, a ne stadion, te se žiri fokusirao na to i između toga izabrao pobjednički rad, onda neka sve ide u PM. A ako je struka izabrala rad na svoju ruku, ignorirajući upute/smjernice glavnog korisnika toga šta se gradi, onda neka sve ide u šest PM jer onda su oni sami sebi dostatni i kao da sebi ugrađuju bazen u svoju prčiju, a ne grade ono šta ćemo mi koristiti i šta će se platiti našim novcima. Daj nemojte nas jebat.

I samo da nadodam kako ćemo mi imati stadion koji će dočekati 22. stoljeće, a i dalje ćemo biti izloženi kiši i vjetru. U 22. stoljeću. Dobro, možda ne mi, ali naši potomci. Ljudi će valjda izmisliti onaj warp pogon iz Star Treka, ali će navijačima Dinama vjetar i dalje rasštimavat bubrege i kosti, a kiša šamarati obraze. A tamo neki će odlaziti na Jupiter, ali ne razumiju oni tradiciju.

Mislio sam kako ću nakon prospavane noći biti mirniji, staloženiji, možda i ravnodušniji... Ali još uvijek ne mogu doći sebi. Mi ćemo u 2030. graditi spomenik, a ne stadion. Zar su ti arhitekti i „struka” toliko pretenciozni, toliko samoljubivi i egoistični i žele sagraditi betonsku odu starom stadionu, istom onom kojeg želimo desetljećima srušiti i sagraditi stadion dostojan čovjeka i onda oni odluče srušiti ga i sagraditi isti samo s krovom? I u tom procesu nam šumom riječi, rečenica, epiteta i ostalih stilskih figura reći da je ovo vrh, dok u istom trenutku, pomalo između redova, ali i dalje niti malo latentno poručiti kako smo mi teški plebs koji ne razumije ništa?

Više mi je dosta arhitektonskih izdrkavanja. Dosta mi je „umjetničkih duša”. Ako gradiš neku turističku atrakciju koja će imati funkciju da je se samo gleda, a ne koristi, gradi brate šta hoćeš. Gradi zgradu koja izgleda kao Picassova slika, gradi teški betonski kubizam. Ali, ako gradiš nešto šta će ljudi koristiti na tjednoj bazi, onda gradi pri tome gledajući funkcionalnost i komfor na prvom, drugom i trećem mjestu. Nakon toga detalji mogu biti arhitektonska izdrkavanja, posljednji umjetnički i modni krik i ostale, kako bi oni rekli, apstraktne vratolomije.

Ja nemam pojma kako smo došli do ovoga? Od samog početka se priča o „stadionu sa spojenim tribinama”, o tome sanjali, pri toj mišlju nazdravljali, s tom mišlju se budili. I onda pobijedi valjda jedini rad koji ima stadion s odvojenim tribinama? Da li je ovo neka skrivena kamera? Da li je ovo ružan san? Hoće li me netko probuditi iz ove noćne more?

Shvaćam kako je Boban 1/9. Shvaćam kako Dinamo ovaj stadion dobija kao poklon. Ali isto tako shvaćam kako ćemo ovo mi platiti. Neće sigurno platiti polovica onih debila u žiriju koji niti žive u Hrvatskoj, niti plaćaju porez u ovoj državi. I oni odlučuju šta će se graditi i na šta ćemo mi dati svoje novce. Niti žive tu, niti će odgledati jednu utakmicu na tom stadionu, a da ne pričamo gdje će biti za 50 godina kada našoj djeci ostane ova ružna, arhaična betonska naslaga koja više izgleda kao stadionski mauzeolej nego funkcionalni moderni stadion vrijedan ljudi.

I kao šlag na kraju svega ovoga, upravo jedan od tih koji niti žive u Hrvatskoj, niti su nogometno relevantni, niti navijački relevantni, bude u žiriju, a u istom trenutku radi na istom sveučilištu kao jedan od prvonagrađenih arhitekata. Iako Dinamo kao klub ovdje nema toliku riječ jer je ovo financirano od strane Hrvatske i Zagreba i Dinamo je samo ispružio ruke kao prosjak i čeka milostinju, ja sam mislio da su ovakve stvari iza nas. Ovo je, svidjelo se to nama ili ne – skandalozno. Ovo je veliki, ogroman skandal. I ovo pričam kao čovjek koji ne želi Bobanovu smjenu. Da li je bahat u izjavama? Je. Da li je tvrodglav? Je. Da li mi opasno skače po nervima jer imam osjećaj da me pravi glupanom i seljačićem koji ništa ne razumije i ne vidi? Je. Ali i dalje ga želim za predsjednika kluba jer svi oni koji zazivaju njegovu glavu, pazite šta će se dogoditi kada on ode. I nakon svega ovoga šta sam rekao, ovo je skandalozno da član žirija i nagrađeni rad imaju urede jedan do drugoga na sveučilištu, a i jedan od onih koji su radili na prvonagrađenom projektu su povezani kroz istu obrazovnu ustanovu na kojoj rade/predavaju.

Ako smo mi kao klub tražili omaž Maksimiru – skandal i lagali su nas
Ako je politika tražila omaž Maksimiru – skandal, ali „politika ga i gradi”
Ako je struka bila jedina involvirana u riješenja – skandal, tko su oni i kada će oni na taj stadion koji će ostati sljedećih 100 godina tu. Stadion mora biti stadion, a ne da mu je primarna svrha biti spomenik nečemu ili nekome.

Još uvijek ne mogu doći sebi da ćemo mi graditi ovu betonsku kocku u 2030. godini. Da ćemo i dalje biti izloženi prirodnim elementima. Da ćemo i dalje imati neakustičan stadion. Da ćemo i dalje biti na Maksimiru s krovom i bliže terenu. I da je to najbolje šta možemo dobiti? Neprihvatljiv. Okreni, obrni, stavi gore, stavi dolje, okreni kako god hoćeš – ovo je neprihvatljivo, a ono s pobjedničkim radom i članom žirija je pak skandalozno.

Kako me ovo iznimno ljuti, "ovakav stadion nema nitko", "dašak starog u futurističkoj verziji", "gotovo bestežinski tribine iz kojih pršti apstraktnost".

Zamisli ti sada gradiš vrtić ili školu ili vatrogasni dom i skupe se tako sedam-osam pretencioznih arhitekata i drkaju na nešto ne misleći uopće na funkcionalnost ili da im funkcionalnost nije prioritet. Joj, pusti sada ploču za učenike, daj dodaj ovdje na krovu ovaj brutalni dizajn kao omaž nekom kurcu iz 19 stoljeća. Nemoj ugraditi WC-e, ali daj ovdje stavi prstohvat brutalnog realizma jer to nema niti jedan vrtić na svijetu. Ne želimo da naša škola izgleda kao svaka druga škola. Želimo da udara propuh sa svih strana jer to nema nitko. Daj ovaj vatrogasni dom sagradi od čelika sve da bude monumentalno, ali makni krevete za vatrogasce, drvo se ne uklapa s čelikom.

Pa majku mu ljubim. Kako smo došli do ovoga?

Ja se samo nadam, duboko nadam da je ovo samo neka ideja. Kao prva ruka i da će se moći zatvoriti tribine, barem to.

Ovo je arhitektura, potpuno ogoljena, bez suvišne geste. Reducirana na esencijalno. Svojevrsno suprematističko gnijezdo. Prema nogometnom terenu, tribine se povezuju u jedinstvenu, kompaktnu, superintezivnu i akustičnu arenu. Prema Zagrebu, rascijepi pretvaraju stadion u propusnu arhitekturu koja pripada gradu. Iskustvo stadiona je dvojako. Iznutra, koncentrirana, pršteča energija, a izvana apstraktna arhitektonska pojava. Stadion će biti ikoničan, prepoznatljiv i jedinstven, a u isto vrijeme šta je ekstremno zanimljivo je i eho naše vlastite tradicije, vlastitog DNA, našeg vlastitog identiteta i referira se snažno na stadion Maksimir čije ideje transponira u budućnost.
Elementaran projekt, reduciran samo na bitne elemente. Maksimalno kompaktan, minimalnog otiska, maksimalnog spektakla. Jedan kontinuirani park-šuma s vrlo apstraktnim elementima koji su pozicionirano na strateškim pozicijima. S južne strane vidite novi veliki hub transferi koji povezuje autobusni promet, želježnički promet, veliku podzemnu garažu. I taj krov podzemne garaže postaje mjesto okupljanja, jedan ceremonijalan ulaz prema glavnom spektaklu, prema stadionu. S druge strane predlaže multifunkcionalni sklop dvoranskih sportova. Rukometnog centra, košarkaškog i futsal centra. Jako kompaktna zgrada kako bi ostvario maksimalan park.
U konačnici taj spektakularan stadion, koji je ekstremno jednostavan, potpuno apstraktan, enigmatičan koji ima tu dvojakost između... Ove kompaktne dvorane koja je super efikasna. I u konačnici taj stadion koji je kao neki svojevrsni transformer, enigmatična jedna struktura koja ima gotovo bestežinski karakter. Levitiraju plohe, potpuno apstraktne u prostoru, a stvorena je jedna usijana situacija na terenu. Svi su došli do rubova terena, gledatelji... Znači, potpuno, potpuno... Presjek je iskontroliran, nafriziran, kako bi garantirao jedan, taj, superintezivni očekivani spektakl.
S druge strane, pojavljuje se kao jedan potpuno logičan kontinuitet parka prirode, cvrkuta ptica. Znači, ima tu jednu bipolarnu temu koja je strašno interesentna, uzbudljiva i on garantira taj očekivani spektakl i tu dvojnost od riješava na jedan nevjerojatan način. Nevjerojatna otvorenost i senzibilitet prema našoj tradiciji, našim kultnim arhitektonskim ostvarenjima i da je jedan strani ured prepoznao najvažnije elemente, taj jedan naš beskompromisni arhitektonski jezik koji je strašno intezivnih poruka, intezivne snage, transponira u jednu futurističku, ambicioznu, potpuno novu ikoničnu, jedinstvenu, prepoznatljivu strukturu.

Šta je lik u Stone Island majici nadrobio. Tip kao da je onaj koji slaže manifeste i proglase u knjizi 1984 služeći se praktično „novogovorom” s kojim gladnom čovjeku želi objasniti kako nikad nije bio više sit. Ili kao kada ti poznanica želi namjestiti svoju ružnu frendicu i na pitanje o tome kako izgleda ona ti odgovara sljedeće:

Pa, lice joj je apstraktno, ali jedinstveno, donekle ikonično. U svakom slučaju, niti to nikada vidio. Tijelo joj je megalomanski, ali u isto vrijeme decentno, suprematističkih karakteristika. Osobnost joj je dvojaka, pomalo bipolarnih tema, ali beskompromisno u neskrivanju svog prštećeg karaktera koje garantira spektakl. Intezivnih je karakteristika, ali fitirističkih feminističkih pogleda koje transponira u jednu konzervativniju dušu. Noge su joj rustikalne, pune šarma, arhaičnih vena koje krase njene noge. Pomalo je otvorenog karaktera s drugim muškarcima, otvorenih pogleda, ali ujedno i zatvorenih kada je riječ o plaćanju režija i čišćenja stana koje smatra nekompaktnim odnosom u muško-ženskim vezama koje rado dijeli kroz intezivne poruke, intezivne snage kroz ambicioznu i suprematističku vokalnu snagu. Kada je s drugim, potpuno je ogoljena, bez suvišne geste, dok je s tobom kompaktna, ali esencijalna. U jednu ruku eho tvojih bivših cura, na jedan način ceremonijalno bi bilo vaše povezivanje u jednu cijelnu. Pa makar na trenutak.

Za ovo gore šta je nadrobio onaj tovar. To je jedan čaj od šamarelice jer je kroz tu šumu riječi pokušao učiniti da ne vidimo drvo. Pa zar ti stvarno misliš da ćeš kroz pojmove kao „apstraktno”, „super intezivno”, „ikonično” i ostalu salatu riječi moći sakriti da rušite Maksmiri i gradite novi samo s krovom? Pa u PM.

Od straha kako se nikada nećemo maknuti s nove Kranjče, došao sam do toga kako me sada strah da ćemo se morati seliti iz nje. Strašno.

Solidno razočaranje stadionom. Nisam mislio da će to biti moguće. Mislio sam si, pa šta god bude, biti će tribine uz teren, imati ćemo krov, normalne WC-e, popiti ćeš koje pivo i osjećati ćeš se kao da si došao na stadion. I sve to ćemo i imati i s ovim stadionom, ali gorčina u ustima ostaje. Nisam mislio kako ću biti ovako razočaran.

Ovo je praktički Maksimir s krovom i tribinama uz teren. Srušiti će Maksimir i sagraditi novi.

Da li netko vidi šta ja ne vidim? Da li je moguće kako svi ljudi s kojima pričam izražavaju nezadovoljstvo.. Da od 200 upisa ovdje imamo 198 izrazito negativna i dva u stilu "daj šta daš". I da smo svi mi ludi, a žiri izvan pameti od sreće i zadovoljstva?

Čim je onaj tovar krenuo pričati i koristiti riječi kao "apstrakna tribina", "bipolarna tema", "konceptualno nenadmašan" i tko zna kakve sve ne stilske figure, metafore, alegorije i usporedbe je iskoristio kao da je u epizodi Black Mirrora, intuicija mi je govorila kako nas čeka teško sranje. Kao da ti dijete dođe kući s jedinicom i naširoko i naokolo krene objašnjavat kako je ono dobro dijete, kupi smeće, ide u trgovinu, ode kod babe. Ej, reci mi da si pao polugodište, ne okolišaj i ne seri. Tako i ovaj blitvar. Ne seri. Ne pokušavaj apstraktnim pojmovima i riječima zamaskirati sranje jer će ono i dalje ostati sranje bez obzira na jezičnu salatu koju nam serviraš.

Ne znam. Možda sutra bude izgledalo bolje. Ne znam kako, ali možda. Ali sada sam baš duboko razočaran, a nisam mislio da će to biti moguće.

Bipolarna tema hahah

Ovaj će počet pričati o Ercegu i krađama. Samo je pitanje trenutka.

Ova privatizirala mikrofon kao Hoxha loptu.

Ako netko ima dvije za sjever dolje, šibnite poruku...

To ti je netko tko gleda uživo javio rezultat ili? Ima negdje se pratiti kada padne gol?

Da li postoji šansa da ga ponovno vidimo u majici uvijek kontra Splita?

Ma šta zna komisija, kaže Garcia da su teško pokradeni. I još izjavljuje kako on može u nedjelju pripremiti utakmicu najbolje šta zna, ali džaba kada na neke druge stvari ne može utjecati. Lagani pritisak na nedjeljne arbitre odmah 5 minuta nakon šta su teško pokrali Rijeku. Kakav ljigo i gad s opankom umjesto obraza.

Meni je nevjerojatno da si jedan trener, u ovom slučaju Garcia, može dopustiti onakvu izjavu poslije utakmice. I to utakmice u kojoj si u prvih 20ak minuta trebao biti na terenu s 9 igrača. Rebić čisti crveni ili dva žuta, svejedno. Raci posljednji igrač koji grčko-rimskim stilom zaustavlja onog brzonogog crnca koji bi se sam sjurio na Silića. I nakon toga, nakon šta si u prvih 20 minuta trebao biti s dva igrača manje, ti govoriš kako vas je netko pokrao. Da li to bila Rijeka, da li to bio Tovarić - nebitno. Kakav džon obraz, sramotno. Baš degutantno. Bljak.