Dinamo i nitko više? Ili ipak.. Zanimljivo je pročitati koliko je vremenska odrednica bitna za formiranje simpatija za druge klubove - transfer nekog igrača, neočekivani uspjeh, čak izlazak neke igre baš u vrijeme dok se upoznajemo s međunarodnim nogometom.
I kod mene je slično i ide u vrijeme bivše države, puno prije nego smo imali internet u džepovima pa nam informacije nisu dolazile kao danas. Glavni motiv da mi neki drugi klub postane simpatičan ili bar zanimljiv bile su sličnosti s Dinamom i njegovom tadašnjom situacijom. Npr. Barcelona - drugi grad po veličini u državi, a klub iz glavnog grada ima povijest privilegiranosti, očita paralela sa Zagrebom i Dinamom dok su mi Real i Madrid bili (i ostali) kao Zvezda i Bg. Pa onda još priče o neovisnosti Katalonije... perfect fit. Iz sličnih razloga mi je i Athletic Bilbao postao drag. Logičnim slijedom tu se uklopio i Celtic (irska neovisnost, katolici itd.). Roma je došla na listu najviše zbog anti-Lazio sentimenta. Kad su digli transparent Arkanu, a još je tamo igrao i Mihajlović - njihov neprijatelj je moj prijatelj, Roma odmah postaje favorit. U Engleskoj Aston Villa - ekipa u kvartu ih je favorizirala, a super se uklopilo u priču s drugim najvećim gradom u državi. Kasnije mi je ipak Liverpool preuzeo primat među engleskim klubovima, naročito kad sam upoznao neke njihove navijače sa stavom "we're not English, we're Scouse". Danas se te simpatije svode na to da mi je lakše odabrati koju ću utakmicu gledati na TVu ako nemam što drugo raditi. Ali aktivno praćenje ili emocionalna uključenost nisu dio toga.