Iskreno se nadam da se pojedinci bar malo crvene nakon komentara koje su ostavili nakon prvih 15-20 minuta utakmice.

Ugasili smo ih rutinski, baš na klasu... ne sjećam se kad smo ih ovako ograničili napadački.

Na Facebooku objavila Daria Aslamova, supruga Roberta Valdeca.

"Jučer sam u Zagrebu pokopala svog voljenog supruga, poznatog novinara Roberta Valdeca. Imao je samo 62 godine. Nikada nisam upoznala čovjeka koji je tako strastveno volio život. On je bio sama ljubav i nježnost.

Tragedija je u tome što je postao žrtva strašne liječničke pogreške. Od ubojice možeš pobjeći, ali liječniku vjeruješ – pred njim si bespomoćan.

U studenome prošle godine Robert je dobio poziv iz Klinike za kardiologiju Magdalena. Rekli su mu da ima sreće: oslobodio se termin za angiografski pregled 29. studenoga. Već je imao kartu za Moskvu početkom prosinca i mučile su ga sumnje i strah.

„Nikad se u životu nisam toliko bojao,“ rekao mi je. „Osjećam da će se dogoditi nešto strašno – nešto gore od smrti.“

Ali Magdalena se smatrala najprestižnijom klinikom u Hrvatskoj, s besprijekornom reputacijom. „To je samo rutinska dijagnostika,“ mislila sam, iako sam i sama imala sumnje. Još u kolovozu moja kći, kardiologinja, okupila je konzilij u Moskvi. Ruski su liječnici na ranijem angiogramu vidjeli problem, ali su zaključili nedvosmisleno: svaka intervencija neizbježno bi donijela komplikacije. Inače, imao je šansu živjeti još mnogo godina.

29. studenoga, u Magdaleni, Robert je sam ušao unutra, pun snage i života. Napravili su angiografiju i ugradili stent koji je začepio jednu od arterija srca, izazvavši infarkt miokarda odmah na stolu. Robert je zavapio od nepodnošljive boli.

„Kao da su mi sva zuba odjednom čupali,“ rekao mi je dva sata kasnije. Još je bio živ i nazvao me, plačući i smijući se od olakšanja: „Ljubavi moja, dolazim k tebi u Moskvu. Samo se s tobom osjećam sigurno.“

Ali stanje mu se stalno pogoršavalo. Morali su mu ugraditi privremeni pacemaker. U tri ujutro, 2. prosinca, na intenzivnoj njezi doživio je fibrilaciju klijetki – situaciju u kojoj brzi elektrošok može spasiti život. Riječ je o minutama. Ali njega nisu spasili. Možda su jednostavno prespavali; ništa se ne može dokazati. Nije bilo svjedoka. Robert je pao u desetomjesečnu komu.

Tada je započela njegova Golgota – beskonačno lutanje po bolnicama koje ga nisu htjele. Preživio je petnaest upala pluća, brojne infekcije i izgubio četrdeset kilograma. Tijelo mu se raspadalo; svaka dva sata gušio se dok su mu se pluća punila tekućinom. Ostale su samo kosti, golemi crni dekubitusi i njegove velike voljene oči koje su gledale u svijet nama nepoznat. Kad bih mu pjevala kratke pjesmice, osmjehnuo bi se.

Proživjela sam deset mjeseci osobnog pakla i nemilosrdne borbe s hrvatskom birokracijom, jureći između Rusije i Hrvatske. Paradoksalno, rat me spasio. Ja sam ratna reporterka. U tih deset mjeseci vidjela sam toliko smrti, krvi i patnje – toliko hrabrosti kod ljudi koji su izgubili sve – da sam naučila boriti se bez obzira na sve.

Vidjela sam ženu koja je vlastitim rukama iskopavala kosti ubijenog oca, majke i devedesetogodišnje bake. Posjetila sam manastir koji već dvije i pol godine živi na prvoj crti, sahranjujući noću monahe ubijene dronovima.

Sjećam se kako sam u Kurskoj oblasti ležala pod paljbom dronova kraj osamnaestogodišnjeg mladića kojem je ruka bila otkinuta, i kako smo ga, krvareći, vozili u bolnicu pod granatiranjem. I tada sam shvatila: ne smiješ se žaliti – moraš živjeti. Naučila sam osnove fizioterapije i svaki mjesec, posjećujući Roberta, radila s njegovim umirućim tijelom, nastojeći ne izgubiti hrabrost. Možda sam bila jedina koja je vjerovala da će se probuditi.

Krajem kolovoza otišla sam iz Hrvatske u Moskvu kako bih bila uz svoju trudnu kćer, s teškim osjećajem da Robert polako odlazi. Dana 12. rujna javili su mi da je Robert umro, a dvadeset minuta kasnije moja je kći krenula u porod. Nije bilo vremena za plač. Sljedećih dvanaest sati provela sam u bolnici, slušajući srceparajuće krikove svoje kćeri. A u tri ujutro začuo se jecaj jednog novog života. Dali su mu ime Robert.

Ovih deset mjeseci naučilo me neprocjenjivu lekciju: kad dođe nesreća, svi tvoji bogati, moćni, slavni prijatelji okrenu se od tebe – baš kao što su se okrenuli od poznatog novinara Roberta Valdeca. Pomoć dolazi od susjeda, običnih ljudi koji kruh zarađuju znojem svoga čela. Oni me nisu napustili.

Duboko sam zahvalna sestrama u njegovom posljednjem utočištu – rehabilitacijskom centru Pustodol – dobrim, toplim ženama.

Robertova velika profesionalna tragedija bila je to što njegova briljantnost nikada nije bila priznata. Više od četvrt stoljeća putovao je sa mnom u bezbrojne zemlje, ratove i „vruće točke“. Bio je sa mnom u Donbasu, Siriji, Iraku. Zajedno smo svjedočili mnogim ratovima i revolucijama. A ipak, deset godina u Hrvatskoj nitko nije htio objavljivati njegove članke. Tamo su traženi samo „politički korektni“ novinari.

Boli me i ljuti to što me iz Klinike Magdalena nikada nitko nije nazvao niti se ispričao. Znam da liječnici nisu bogovi, ali postoje jednostavni pojmovi savjesti, odgovornosti i profesionalnosti – znati priznati kad je nečija smrt tvoja krivnja, tvoja pogreška. Oni su samo oprali ruke, poput Poncija Pilata.

Robertove posljednje riječi upućene meni s intenzivne njege bile su:
„Laku noć, ljubavi moja. Ne brini. Volim te. Sve će biti u redu.“

P.S. Molim vas, podijelite moj post jer želim da ljudi saznaju PRAVE razloge Robertove smrti. Želim razbiti ovu omertu hrvatskih medija koji samo šute. Tijekom posljednjih deset mjeseci neizdržive patnje Robert je postao istinski mučenik."



https://www.facebook.com/share/p/1Q3h8PEw91/

I za to mu je trebalo 33 godine. — deda

:grimace: samo trećina stoljeća :sweat: ali, stvarno... ovo je epska objava... autobiografija bi mu se mogla zvati '33 godine zablude'.

Uz cijeloj ovoj drami najveći paradoks je zapravo on sam sebi... rođen u Zagrebu, navija/o za Juve (!), a sad se ispisuje iz dinama jer je shvatio kako dinamo nije zagrebački, nego hrvatski klub. Ej, hrvatski!

Znači, kao Hrvatu talijanski/torinski mu je bio okej, a kao Hrvatu i Purgeru hrvatski mu je problem... ako ovo nije najjača logika ikad, ja ne znam što je.

odličan... u biti im je svaki sportski specijal jako dobar do odličan.

ukratko, riječ je o najobičnijem oglašavanju, a ne o promjeni pravila ili politike foruma... niste ih do sada primjećivali jer nismo imali tu praksu, ali troškovi zone rastu, a samim time dolazi i do potrebe za ovakvim tipom suradnje. Ono što mogu obećati je da izuzev ovog tipa banner reklama sigurno neće biti pop-up prozora koji iskoče preko cijelog ekrana, full screen reklama i sl.

Decki moji dej mi pomorite. El mi je pukel film denes.
Znaci imam v paketu 20+ Areni al bas nemam tu Arenu gde bu posle prenos Dinama. Ima kakuv nas provider itd. s Maxsportem al da taj paket morem zeti tu v Njemacke? Nebi stel zeti neki bezvezni iptv teri bu ovak ionak same stekal cele vreme. Ak neste neke zna i koristi dejte mi javite. — Facke

Uzmi MAX TV TO GO i miran si... radi na cijelom području EU. Ili ti dam IPTV kontak s MAXsport kanalima koji mi radi bez problema već dugo.

Pitam hipotetski za frendicu naravno. — Marley

Reci da pitaš za @mlinchica i gotovo... čemu izmotavanje?

@Matej Pavlić naklon i :clap:

Samo bih vas sve skupa zamolio da forum ne koristite kao prostor za međusobne obračune ili rasprave s @Captain America i drugim osobama s YouTubea i ostalih platformi... unatoč svemu nemojte ovdje prenositi sukobe izvana. Ako već imate potrebu za raspravom i razračunavanjem, za to koristite svoje profile na tim drugim platformama, a ne forum.

Zahvaljujem :victory:

S druge strane po kvaliteti smo ozbiljno jaca ekipa i ne bi se ubiti trebali mucit protiv nikoga u HNLu. — GeneralNapoleon

Jedan od ustaljenih narativa među dinamovcima s kojim se uopće ne slažem jer je previše površan i jednostavno nema veze s realnošću nogometa. Kvaliteta daje prednost na duge staze (zato dinamo i osvaja prvenstva), ali u svakoj pojedinačnoj utakmici nemaš ni pravo ni garanciju računati na sigurnu i laganu pobjedu. Ima u toj jednoj tekmi puno više faktora osim kvalitete na papiru.

Sam sebi ne vjerujem koliko sam gnjevan nakon sinoćnje tekme jer ono nije bila samo loša utakmica već sramotna demonstracija nemoći, bezidejnosti i ambicije... užasno me živcira kad govor tijela odaje dojam kao da im se ne da i kad je od prve sekunde vidljiv potpuni nedostatak energije.

100 puta sam već napisao kako nemam problem s porazom kao porazom... to je sport, to je nogomet... gubi i Real, gubi i City, gube i ostale momčadi u čijim je susretima razlika u kvaliteti i u famoznoj TM vrijednosti često neusporedivo veća nego između dinama i Gorice. To je sasvim normalno i to je čar nogometa. I smatram da nitko normalan na to neće histerizirati jer to se događa.

Međutim, sramota je doma pasti na ovakav način. Užasno je to gledati, jer dinamo mora imat neki jebeni gard (posebice doma). Možeš ti izgubit, ali ne smiješ past bez borbe. Ne smiješ dozvolit da izgleda kao da si došao odradit 90 minuta i otići kući. To je sramotno, to vrijeđa inteligenciju svakog navijača.

Ovo nije poraz u kojem si dao sve, pa te protivnik nadigrao jer je bio bolji taj dan. Ovo nije poraz u kojem si poginuo na terenu, a nije išlo. Ovo je poraz gdje nisi ni pokušao, da ne kažem nisi ni želio... ovo je pad praktički bez ispaljenog metka, bez trunke agresije, bez ijednog signala da ti je stalo. I to je ono što ne mogu prihvatit. To je ono što me izjeda.

Jebeš rezultat, ovo je stvar stava.

Gubit se mora i gubit ćemo još, teže i s većom razlikom, ali ponovit ću po ko zna koji put ovakav pristup i ovakav angažman pogotovo doma, na svom terenu, pred svojom publikom... to mi je nepojmljivo. Stvarno nisam od onih koji traže da se svaki put pobijedi, ali jedan sam od onih koji traže da svaki put pokažeš gard, da pokažeš da ti je stalo, da pokažeš muda...

U prvih 15 minuta mi doslovno nismo došli u treću trećinu terena... ne samo da nismo došli, nego smo djelovali kao da nam je to zabranjeno... bez ikakve inicijative, bez ijedne akcije koja bi makar pokazala na ambiciju da se Gorica napadne.

Mišić, Villar, Ljubičić... zajedno ne postoje. Nema agresije, nema presinga, nema ritma. Nitko ne diktira tempo, nitko ne traži loptu, nitko nema muda povući okomito ili barem probat nešto kreirat. Sve se svodi na vraćanje lopte nazad, ili na neko sterilno dodavanje u stranu. Gdje je barem kolektivna povratna trka prema nazad po izgubljenoj lopti? Gorica nam s dva-tri pasa dođe u našu trećinu i izgleda kao City, a mi se raspadnemo ko kula od karata... bilo je bolno za gledati to prvo poluvrijeme.

Jel stvarno bitna izlaznost kad imamo jednu listu? — Droljo

Kako ne bi bila bitna?

Samo par stvari u vezi izbora pa vi procijenite što ćete pročitati, ako se pitanja već ne provuku kroz emisiju.

Kod nas na forumu vodi se rasprava je li izlaznost od 27% realnost, uspjeh ili razočaranje? Kako vi gledate na to i kako gledate na činjenicu da tri četvrtine članova nije glasalo?

Koliko je po vama na to utjecalo to što je bila samo jedna lista? Da je bilo više kandidata, mislite li da bi broj izašlih bio puno veći?

Imali smo opciju online glasanja, a opet je dosta ljudi ostalo pasivno. Što to govori, da članovi još ne vjeruju procesu ili da nisu dovoljno motivirani?

Što biste poručili onim članovima koji nisu glasali
ovaj put? Zašto bi sljedeći put trebali izaći na izbore i zašto njihov glas ima smisla?

Za kraj, molim svu trojicu prognozu rezultata nadolazećeg derbija.

Sad kad je sve prošlo samo ću baciti kratki osvrt na raspravu je li izlaznost bila dobra ili loša.

S obzirom na to da je bila samo jedna lista, bez ikakve konkurencije i kad znaš da je ishod unaprijed poznat, normalno je da mnogi odmahnu rukom u stilu "kaj/šta imam glasat, svejedno je"... JBG, takvo nam je društvo i mentalitet. I to je realno najveći razlog zašto nije izašlo više ljudi. I da se ne lažemo, nisu ljudi kod nas navikli na ovakav model, pa i ne kuže još što njihov glas može značiti čak i u ovakvoj situaciji.

S druge strane, imali smo i opciju online glasanja, što je stvarno olakšalo stvar, pa se možda moglo očekivati nešto više od tih 27%. Zašto? Zato što online opcija u startu pobija svaku moguću ispriku za nemogućnost glasanja.

E, sad... da bi za usporedbu mogli uzeti Barcelonu ili Benficu moramo još puno raditi na svijesti navijača. U toj komparaciji to je ogromna razlika. Kultura je drukčija isto kao i svijest navijača (članova) koji shvaćaju da im glas vrijedi i da stvarno biraju smjer kojim klub kreće.

Kad pričamo o formalnoj legitimnosti, lista je izabrana, glasovi postoje i sve je čisto... "oporba" može lajati na mjesec što i čini.

Međutim, ako pričamo o pravoj snazi i podršci članstva, onda je to tanko. Znači da je 3/4 ljudi ostalo doma i nije ih briga ili ne vide smisao. I to je problem ako želimo klub koji će se graditi na aktivnom članstvu.

Kako god... već na sljedećim izborima trebamo veću izlaznost, barem 40%, a do toga može doći samo ako bude više lista, više pravog izbora i malo jače komunikacije prema članovima od svih uključenih kandidata s porukom zašto je važno glasati.

Ipak, 7521 glas nije malo i treba cijeniti te ljude jer to je jezgra onih koji su shvatili bit, ali ovo je tek početak.

U zadnjih godinu, godinu i pol krenuli smo novi putem, ali istina je da nam treba nam puno više angažmana i živosti kod članova... jednostavno moramo tražiti više. 27% je dovoljno za start, ali premalo za klub kakav dinamo zaslužuje biti.

sad me već ***** akrobacijama koje se ne mogu prodati nikome tko zna čitati... ne možeš istovremeno priznati da si napisao netočnost i onda mene prozivati što sam reagirao na tu netočnost.

U slučaju da se vodimo tim načinom pisanja, onda svaka pogrešna tvrdnja može biti oprana naknadnim "pa ja sam mislio zapravo na nešto drugo". Sam si se svojim riječima pozicionirao u istu retoričku zonu i sad to meni prišivaš pod malicioznost...

Uživaj.

U ovu temu samo pitanja molim vas.

Za drugo imate prigodnih tema po cijelom forumu.