Stjepan Lamza rođen je 23. siječnja 1940. godine u Sisku i najveći je nogometni genij kojega je Sisak ikad dao.

Prve nogometne korake napravio je u lokalnim klubovima iz Siska (Metalac i Segesta), da bi s 18 godina pojačao Branik iz Maribora iz kojeg 1960. dolazi u Dinamo. Način na koji se ta situacija odvila zvuči pomalo kao filmska priča. Dinamovi ljudi došli su u Maribor, ukrcali ga u automobil, doveli u Zagreb i sakrili u stan iz kojega se Lamza nije micao tjedan dana. U to je doba bilo tako, svi su se plašili da u igru ne uskoči netko drugi i da ne ponudi više. Stoga su transferi nalikovali na prave krimiće. Dinamo je pomno čuvao Lamzu do prvoga dana prijelaznog roka. Tada su ga odveli u Zagrebački nogometni savez i tek kad je potpisao ugovor mogao je na slobodu.

Prvi nastup za plave upisao je u kolovozu iste godine u prijateljskom dvoboju protiv Zagreba. Lamza je u Dinamu igrao sjajno. Bio je igrač čudesnog talenta, lijevak koji je s loptom mogao sve. Driblinzima je dovodio suparnike do ludila, a gledatelje do ekstaze. Lamzina igra bila je razlog zbog kojega se dolazilo na Maksimir jer njegove igre bile su čista poezija.

Dječački idoli bili su mu Franjo Mara Wölfl, Zvonimir Cimermančić i Ratko Kacian.

Upravo je Lamza možda i najveća asocijacija na Dinamov trofej iz 1967. godine - Kup velesajamskih gradova. Bio je vođa te sjajne Dinamove generacije 60-tih godina i bez sumnje glavni igrač na putu prema najvećem klupskom uspjehu u povijesti, iako zbog teške ozljede nije igrao finalne utakmice protiv Leeds Uniteda. Njegova maestralna izvedba u uzvratu polufinala KVG-a protiv Eintrachta u Zagrebu sublimira svu raskoš Dinamova tadašnjeg nogometa.

U večeri u kojoj je Dinamo nadvisio Eintracht Lamza je potpisao za belgijski Standard Liege. Ugovor je bio težak 280.000 dolara. U to vrijeme bila je to astronomska brojka. No, nažalost tada se dogodila tragedija. Dinamo je veliku pobjedu slavio u vili Rebar podno Sljemena. Lamza je vrlo brzo bio u blaženome stanju (nakon ispijene boce i pol ruma) i netko ga je odveo u sobu i - zaključao. A Lamza je pokušao izaći van tako što je izašao na balkon te pokušao preskočiti s prozora na prozor - izgubio je ravnotežu i pao s pet metara visine… Uslijedili su mjeseci i mjeseci oporavka, no, vrijeme je pokazalo kako je dvoboj protiv Eintrachta bio njegov zadnji nastup za plave u službenoj utakmici.

Zaigrao je još na oproštaju upriličenom 21. travnja 1970. u Maksimiru u prijateljskom ogledu protiv Benfice, predvođene jednom od najvećih zvijezda svjetskoga nogometa, Portugalcem Eusebijem. Odigrao je Štef cijelo poluvrijeme i postigao pogodak u slavlju Dinama od 2:0.

Malo je, doduše, nedostajalo da još u ranijoj fazi karijere napusti Maksimir. Krajem 1963. htio ga je München 1860. Imao je tada 24 godine i zajedno sa suigračem iz Dinama, Željkom Perušićem, otišao je u Njemačku. Sukladno pravilima, trebali su pauzirati godinu dana kako bi stekli pravo nastupa za „zehcigere“. Lamza se, ipak, vratio nakon pet mjeseci.

S Dinamom je zaigrao u finalu Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, a četiri sezone kasnije i osvojio pokal. Dvaput je bio pobjednik jugoslavenskoga Kupa, 1963. i 1965. Za plave je odigrao 281 utakmicu i postigao 72 pogotka (186 natjecateljskih utakmica i 36 pogotka). Nakon godinu dana pauze uvjetovane ozljedom nakon pada s balkona, kratko je igrao za Rijeku, Zagreb, potom francuski Chateauroux te, naposljetku, za Croatiju Melbourne. Upisao je i sedam nastupa za jugoslavensku reprezentaciju.

Unatoč tome što je Lamza u nogometnoj povijesti zapamćen kao nogometni fantasista, igrač finese i poteza, kao dječak je, posve atipično nogometnim maštanjima mališana, želio biti - obrambeni igrač.

- Kao dječak sam volio čuvati one bolje igrače, ofenzivce koji su pokazivali talent i sklonost zabijanju golova. Imao sam užitak prilijepiti se uz nekog malog ‘Bobeka’ ili ‘Mitića’ i onda mu ne dati da dođe do izražaja - govorio je Lamza.

Ali, nije Štef bio samo igračina – bio je čovjek iz naroda, draga i poštena duša, bio je čovjek kojemu je svatko mogao prići u bilo kojem trenutku i porazgovarati s njim.

Preminuo je 12. siječnja 2022. godine u Zagrebu, samo jedanaest dana prije 82. rođendana.

Stjepan ŠTEF Lamza - Dinamova "DESETKA ZA DESET"!

Spektakularni golgeter, romantični hakler, nogometni Rembrandt, jedan od najboljih nogometaša koji je ikada hodao maksimirskom travom, Snješko Cerin rođen je u Zagrebu, 18. siječnja 1955. godine.

Bio je ljubimac tribina i među najzaslužnijima što je Dinamo, nakon pune 24 godine čekanja, 1982. godine osvojio naslov prvaka bivše države. A umalo je, na početku karijere, završio u - Hajduku… Bilo je proljeće 1976. godine, Cerin je te sezone iz svoga Trnja prešao u trećeligaša Zagrebački plavi (taj se klub kasnije fuzionirao sa Zagrebom) i u travnju je reprezentacija Jugoslavije u Zagrebu igrala prvi četvrtfinalni dvoboj za odlazak na završnicu Eura protiv Walesa. U sklopu priprema za Wales, organizirana je i trening - utakmica sa Zagrebačkim plavima. Sve je završilo očekivano, Jugoslavija je u tom nadmetanju pobijedila 8:3, no ta je utakmica promijenila život Snješku Cerinu!

Zabio je, naime, sva tri pogotka za Zagrebačke plave, u tri je navrata 'probušio' ondašnjeg vratara Jugoslavije, Ognjena Olju Petrovića! Zabiti hat-trick u dresu trećeligaša izabranoj vrsti države? Čudo neviđeno, za Cerina to nije bila trening-utakmica, nego do tada najvažnija utakmica u životu… I odmah ga je pozvao Hajduk, tko zna zašto je Dinamo šutio. Uglavnom, Tomislav Ivić želio je potpisati ugovor s Cerinom i rođeni Trnjan je došao u Split. Ali…

U Hajduku više nije bilo Ivića, otišao je u Ajax! I vodstvo Hajduka reklo je Cerinu, kao i još nekim igračima koje je Ivić poželio, da malo pričekaju, da će ih nastaviti pratiti… Snješko se vratio u Zagreb i tada je reagirao Zorislav Srebrić i Cerin je potpisao za svoj Dinamo, za klub koji je oduvijek volio. Snovi su postali stvarnost, ali morao je čekati pola godine da dobije šansu…

- 'Tko zna, da me Hajduk nije zvao, možda me ni Dinamo ne bi nikad uzeo, iako sam za juniore Plavih igrao na omladinskim turnirima u Italiji, u Viareggiu i Lecceu. I šest mjeseci marljivo sam trenirao, nazabijao sam se golova za drugu momčad. I napokon, u 14. kolu, trener Mirko Bazić gurnuo me u sastav, pobijedili smo Budućnost 6:1, a ja sam zabio dva gola! I tu je sve krenulo, da bi eksplodiralo te čudesne, šampionske 1982. godine' - jednom prilikom ispričao je Cerin, pa nastavio; - 'Bila je to nezaboravna sezona. Sezona, te posebno utakmica sa Zvezdom, u Maksimiru, kad smo ih pregazili 3:0! Tada smo shvatili da možemo biti prvi! To mi je najdraža i najveća utakmica u životu, onda se sve promijenilo i okrenulo. Zvezda je na jesen imala bodovnu prednost, ali mi smo marširali proljećem i tri kola prije kraja već osigurali naslov, prvi put nakon 24 godine Zagreb je dobio prvaka! To je bilo neponovljivo, ne treninge je dolazilo po nekoliko tisuća ljudi, na utakmicama nije bilo manje od 20.000! Kad smo igrali srijedom rano popodne bilo je samo 20-ak tisuća'…

Vratimo se još na trenutak toj velikoj 3:0 pobjedi protiv Crvene Zvezde. Dao je tada Cerin krasan gol, a Kranjčar još dva, pa Crvena Zvezda koja je nakon pola sata već gubila s tri pogotka minusa, nije ni pomišljala napasti, jer se bojala da će dobiti porciju i zabranu povratka u Beograd. Sedam dana kasnije pao je i Hajduk u Splitu kada je Dinamo pred prepunim Poljudom slavio s 2:1. Najbolji igrač tih dana bio je Snješko Cerin, naravno uz Mlinarića i Kranjčara, bile su to Dinamove igle koje su bušile sve redom. Tako je dobro igrao Dinamo.

Te je sezone Cerin bio najbolji strijelac prvenstva s 19 postignutih pogodaka iako ga je Ćiro te sezone prekomandirao u vezni red. S Dinamom je Snješko dvaput osvojio jugoslavenski Kup, 1980. i 1983. godine, a u pet je navrata bio najbolji strijelac kluba u sezoni. U klubu je proveo punih deset godina, a za Dinamo je zabio ukupno 295 pogodaka odigravši 474 utakmice i treći je Dinamov strijelac svih vremena, iza Igora Cvitanovića i Dražana Jerkovića. Okrenemo li se samo službenim nastupima dolazimo do brojke od 251 nastupa i 116 pogodaka od kojih je 103 postigao u prvoligaškim utakmicama.

4. svibnja 1986. samo četiri minute prije kraja prvenstvene utakmice protiv titogradske Budućnosti Snješko Cerin, plavi devet, postigao je svoj 100. prvenstveni gol, osiguravši tim pogotkom minimalnu pobjedu Dinama. Ostvario je san svakog strijelca, upisao se u 'klub 100' i načinio pothvat koji rijetko kome uspije. Postao je Snješko tako najbolji Dinamov strijelac u prvenstvu svih vremena. Zanimljivo je da je upravo protiv Titograđana, skoro 10 godina ranije i započeo svoj prvoligaški lov na golove. Naime, 17. studenoga 1976. Budućnost je u Maksimiru isprašena s pola tuceta. Snješko je postigao trećinu, da bi tu sezonu okončao s 14 postignutih pogodaka.

Kasnije je po sezoni slijedilo; 1977. - 1978. - 9 golova, 1978. - 1979. - 13 golova, 1979. - 1980., samo 6, ali je bio u vojsci, 1980. - 1981. - 3 gola, 1981. - 1982. - 19 golova (prvi strijelac lige), 1982. - 1983. - 7 golova, 1983. - 1984. - 16 golova, 1984. - 1985. - 10 golova, potom se na kraće vrijeme otisnuo u SAD, da bi početkom 1986. opet zaigrao u Dinamovom dresu i postigao 98, 99 i stoti gol, potom i 101., 102. i 103. Nevjerojatno, ali istinito zvuči podatak da je od 103 pogotka samo četiri postigao van granice 16 metara! 'Gospodar šesnaesterca', to je bio Snješko Cerin.

Podatak da, unatoč sjajnoj karijeri, iako je zabio više od 100 prvoligaških golova, Cerin ni jednom nije bi pozvan u reprezentaciju Jugoslavije zvuči nevjerojatno! Ponavljamo, niti jednom! I to svakako najbolje govori o bivšim izbornicima najbolje vrste bivše države, te ocrtava odnose koji su onda vladali u jugo-nogometu. I zašto je Dinamo, uz svoje objektivne slabosti, čekao pune 24 godine na naslov prvaka. A i Cerin je imao jedno slovo previše u imenu, slovo 'j'. Nije bio - 'Snežan' ili 'Sneško'…

Cerin je i u vrijeme najveće slave bio obični dečko iz susjedstva. Najčešće se družio sa svojim Trnjanima, nije često zalazio u 'Karaku', a sigurni smo da u povijesti Dinama nije postojao igrač koji je brže napuštao svlačionicu od Snješka! Nakon treninga ili utakmice, odmah nakon tuširanja, mokre kose, izjurio je iz svlačionice, s cigaretom u ustima! Njegovu je izjavu poslije utakmice bilo nemoguće dobiti, osim ako je novinar propustio zadnjih deset minuta utakmice i dežurao ispred svlačionice… Osim što je sjajno igrao nogomet, Snješko je dobro kuglao, izvrsno je igrao fliper. Uživao je i u ribolovu, onda na Savi, a kasnije na moru, u Privlaci pokraj Zadra, gdje je sa suprugom Ankicom 2001. godine otvorio 'Obiteljski dom', dom za starije i nemoćne osobe.

- 'Od stresa smo pobjegli iz Zagreba, imali smo kafić na Savici. U Privlaci smo ljetovali od 1989. godine i supruga je došla na ideju o otvaranju doma. Povukli smo najbolji potez u životu, zbog tog smo kafića neuredno živjeli, zapustili smo se. No, uvijek ćemo ovdje, u Privlaci, za domaće ljude, ostati Purgeri! Nikad nas neće doživljavati kao svoje, to je valjda normalno' - razmišlja Cerin.

Iako je bio krhkoga izgleda, tanak poput breze, bio je čvrst na nogama, a s loptom je znao sve, njegove su minijature bile nezaboravne, nerijetko je 'vezivao u čvor' suparničke igrače nepredvidivim driblinzima (on je to nazvao 'muljanjem' i 'šuljanjem'), lopta mu se jednostavno ljepila za nogu. Imao je sposobnosti koje krase samo najveće napadače. Bio je kralj maloga prostora, kralj 16-erca, nikoga se nije bojao, ni onda najboljih reprezentativnih braniča poput Katalinskog, Mužinića, Peruzovića ili Buljana, njima je zabio tri gola na 'Hitrecu' prije Walesa. Ali, plašio se - zubara, odlazak u stomatološku ordinaciju bio mu je najveća trauma…

- 'Nisam bio školovani nogometaš, jer sam relativno kasno počeo juriti za loptom po trnjanskim livadama. Oslanjao sam se na urođenu nadarenost i vještinu, na snagu nisam mogao, ali ne kaže se uzalud 'snaga klade valja', ha-ha… A posebna Cerinova specijalnost bile su - škarice, zacijelo najteži udarac u nogometu. Zabio je nekoliko spektakularnih pogodaka okrenut leđima suparničkim vratima, u sjećanju su uvijek dva nezaboravna - Zvezdi i lisabonskom Sportingu, posebno je ovaj drugi bio nevjerojatan, pomalo i u suprotnosti sa zakonima fizike… - 'Bile su to nekakve poluškarice, između škarica i voleja. Dobro sam se postavio na prvoj vratnici i pogodio baš kako je trebalo. Svi su nakon tog gola bili u šoku, i igrači Sportinga, ali i moji suigrači. To je svakako najljepši gol koji sam zabio u karijeri '- kaže Cerin.

Dinamov zlatni cekin - Snješko Cerin! Tako ga je zvao legendarni radioreporter Ivan Tomić. A Ćiro ga je na treninzima zvao - Krepo!? - 'Zato što sam se po terenu vukao kao krepana mačka, ha-ha, kao da ne mogu ništa napraviti. Ali stalno sam igrao' - veli Cerin i nudi usporedbu nogometa iz njegova vremena s ovim današnjim:

- 'Danas se igra bolje, brže, dinamičnije. Ali nas je bilo ljepše gledati, bilo je više vještine i mašte, više znalaca, umjetnika s loptom. A zarada je neusporediva, pa Dinamovi igrači danas za jednu pobjedu zarade premiju kakvu smo mi zaradili za osvajanje naslova! Sve što imam, zaradio sam rukama, a ne nogama, zajedno sa suprugom! I nikad mi nije bilo žao što nisam napravio neki inozemni transfer'. Igrao je nekoliko mjeseci u Klagenfurtu, potom isto toliko i u SAD-u.

I nakon karijere nije želio ostati u nogometu… - 'Ni u ludilu! Nisam od onih koji cijeli dan misle samo na nogomet. Želio sam svoj mir,svoj život' – kaže Cerin, čudesni nogometaš kojeg je obožavala još jedna legenda našeg kluba. Stjepan Lamza, nebrojeno je puta Štef rekao da je Cerin igrač baš po njegovu ukusu…

Dinamo je u svojoj povijesti imao sjajne napadače, a Cerin je jedan od najvećih, jer on je postao - mjerna jedinica za postizanje golova. Bio je boem, osobenjak, netipičan igrač koji je nogomet držao u malom prstu. Ljudi su ga voljeli jer je bio nepredvidiv, jer nikada nisu znali što će sljedeće napraviti, a kako i bi kad do posljednjeg trenutka nije znao ni on sam.

Kako su lijepo grmjele stare maksimirske tribine kad bi se skandiralo Snješku Cerinu. I ta grmljavina bila je baš česta, jer taj 'spretni nespretnjaković' nije imao milosti prema protivničkim vratarima, zabijao je glavom, dodirom, udarcem, škaricama, volejom, poluvolejom, driblingom. Ukratko, mogao je sve. Oni koji su ga imali čast i privilegiju gledati uživo zaista su svjedočili nečemu posebnom.