Zvonimir Boban Moj predsjedniče, zašto nam ovo radiš?
Reći ću samo jednu stvar. Kipim od jučer, i sad kad vidim da grobar Dinama i dalje jaše, ne mogu više šutjeti. Umjesto renesanse Dinama, opet imamo jebeno mračno doba.
A imali smo sve. Nova uprava, vratio se Boban, Dinamo napokon slobodan. Euforija na razinama kakve nikad nismo vidjeli. I onda prva stvar: Kovačević trener. Gunđamo, ali ajde. Pa dođe Capellas, šok. Pa dođu pojačanja kakva smo prije mogli samo sanjati, i to još na vrijeme. Svi kolektivno iščekujemo intervju s Bobanom kao da se Isus spušta s neba. Nikad neću zaboraviti dan kad je izašao: vozim se kroz najljepša sela Španjolske, a jedino na što gledam je kako uhvatiti signal da ga mogu poslušati.
I krene sve lijepo. A onda dođe ta jebena jesen. Prvo ozbiljno upozorenje: sramotimo se u Europi, u HNL-u kašljemo, nema rotacije, igrači nezadovoljni, iz kluba medijska tišina. Ali ide nekako.
Dođe siječanj i sezona se okrene, ali i dalje puno toga ne štima. Drugo upozorenje: uprava mora prodati igrača da bi ga trener prestao stavljati u igru, iako mu ne ide. Mnogi kažu da je Kovačević okrenuo sezonu, ali on je samo jedan od faktora. Sezonu su okrenula tri faktora: prvi je Dion, drugi je Drena, a treći je Beljo. Uz par igrača koji su ga pratili, Beljo je praktički sam osvojio HNL.
Ali ni tada stvari ne štimaju. Mladi dobivaju minute na kapaljku, informacije iz kluba izlaze kao iz Sjeverne Koreje, a Bobana vidimo samo na članskim danima i u strogo kontroliranim razgovorima s novinarima. Razumijem, možda čovjek ne želi sebe gurati u prvi plan. Ali ako ti je trener Kovačević, koji jadan ni pričati ne zna kako treba, onda si ti taj koji mora ponekad izaći na presicu, na podcast, dati intervju. Ti moraš biti stup zbog kojeg vjerujemo da brod plovi kako treba.
Onda dođe ljeto. Igrači odlaze, rekao bih ispod cijene, ali ajde, nitko od najbitnijih nije prodan. Novi ne dolaze, a oni koji dođu ne mogu igrati. Trener kojeg uporno štitiš skoro se osramoti protiv Thuna, ispadamo iz Lige prvaka, a 90% igrača igra debelo ispod potrebne razine.
I nastavlja se. Loše igre, uporno se guraju igrači van forme, gubimo kad je najbitnije. Trener se ne mijenja, a Pyongyang Times nam javlja da je, iako je sad savršen trenutak za promjenu, čovjek koji ništa nije naučio siguran do zime. Pljuneš nam svima u facu.
A onda sve kulminira jedinom stvari koja nas je još mogla dići iz ove rupe. Izađeš javno i hvališ stadion koji je šamar svakom navijaču Dinama. I nakon što se još jednom posereš po nama, nakon najburnije reakcije koju je pola Hrvatske ikad vidjelo, povlačiš se i dalje mudro šutiš.
Slijedi poraz od Hajduka. Trener nije smijenjen. Više nego sretna pobjeda protiv Anderlechta, ajde, šutimo. Čekam NEC i molim se da barem odigramo neriješeno, ako nas ovaj već ubija svojom trenerskom mudrošću. Izgubimo. I to ne bilo kako: primimo ČETIRI KOMADA OD JEBENOG NEC-A NA MAKSIMIRU. A trener nakon toga kaže da je dobro što se nismo raspali?!
Čekam jučer, mislim si, sigurno će dobiti otkaz. Ništa. Čekam danas. Ništa. Pyongyang Times opet javlja da je čovjek siguran i da se o otkazu ni ne razmišlja.
Iskreno, boli me briga što si još uvijek na Skyju. Boli me briga što nisi na svakoj utakmici. Boli me briga i to što si doveo strance koji znaju svoj posao, i to ti priznajem. Ali jedna stvar me osobno boli: već godinu dana gledam Dinamo s grčem u želucu kako pleše po rubu, iako je napokon samo naš.
Pišem ovo kao netko tko voli Dinamo kao malo što u životu. Visim na forumima i gledam svaku utakmicu, pa makar bio u izlasku, na putu ili u Vijetnamu. Usred ljeta i usred zime samo čekam dan kad nam kreću pripreme.
Zato te molim, predsjedniče, reci nam: zašto nam ovo radiš? Zašto moram gledati svoj Dinamo s grčem u želucu samo zato što ti ne želiš povući jedan jebeni potez?