Da li nesto s Građanskim ide? — emilperska
Da su pametni stavili bi Budimira — Ivanmtk
isto vrijedi i za trenera — Petar86
Matchworn konferenciji — Pop corn
Trenutak odabira Zajeca za predsjednika Dinama kod mene je (a vjerujem i kod svih) izazvao jedan solidan “roller coaster” emocija sa prisjećanjima na trenutke koje je cijela ta priča prošla. Stalno si mislim budem dio toga podijelio tu, pa ću nakon izbora, pa nakon derbija, pa nakon drugog, pa nakon kraja prvenstva, pa finala kupa. Jednostavno predobro je sve išlo pa nisam htio tipkati, pa evo sada kada je sve završilo savršeno malo da vas ubijem tekstom za kraj sezone.
Rani su dani ljeta Gospodnjeg 2015.godine . Klasično zagrebačko vruće i dosadno ljeto koje u najboljem svjetlu prikaže najdraži grad. Poluprazan, zelen i pun boja u takvim ljetnim večerima lijep kao rijetko koji na svijetu.
Međutim, nešto mu fali. More svježe ofarbanih zidova novih izgrađenih zgrada stoje prazni i netaknuti. Školska igrališta i dvorišta su prazna, tu i tamo pokoji klinac nabija loptu u dresu Messija, Ronalda ili Neymara. Pobjede bez okusa i mirisa samo potvrđuju jedno. Nema - Dinama.
Godine prostituiranja svetog imena dovelo je do toga da Zagreb samo odmahuje rukom. Zgadilo mu se malo slovo “d” na najljepšem grbu, sve ono što predstavlja, što donosi i što se sakrilo ispod njega.
Sjaj u očima ljubitelja plave boje i simbolika koju je to slovo nosilo potpuno je nestala.
Kalendarskim početkom toga ljeta kulminiralo je sve što se skupljalo godinama unazad. Ne priča se više o nogometu, o pojačanjima, pripremama i transferima. S naslovnica novina vrište uhićenja vodećih Dinamovih ljudi, nestali milijuni, “pripreme”, “UEFA koeficijent”, “pojačanja”, zamijenili su “aneks”, “antidatiranje”, “offshore agencije”. Umjesto sportskih kroničara u medijima su odvjetnici.
Sredinom mjeseca Dinamo igra kvalifikacijsku utakmicu sa Folom Esch. Na toj utakmici događa se jedna od najodvratnijih scena koju moj mozak pamti, a da je vezana uz Dinamo. Scena koja je i nadmašila onu odvratnu scenu skakanja Zdravka Mamića i čini mi se Miroslava Rožića u zagrljaj sekundu nakon onog prokletog gola Vide Ludogorecu. Tek izašao iz zatvora na stadion u ložu dolazi ZM, i doživljava - standing ovation dobrog dijela zapadne tribine stadiona.
“Jel moguće da se ovo dogodilo nakon 5 godina objašnjavanja, krvarenja i borbe” pomislim si.
“Zar će stvarno jednog dana biti kao u pjesmi Baruna ‘pričao mi jednom stari o Zagrebu(Dinamu) kojeg nema’”. Gotovo je, Dinamo je postao zabava za šačicu ljudi bez savjesti, jebivjetre, petokolonaše i plaćenike.
Teška vremena izrode kvalitetne ljude i tako je Dinamo dobio svoj štit - Bad Blue Boyse. Sve što danas ima, Dinamo duguje njima.
Gradskim mangupima koji na svoja uvjerenja nisu stavili cijenu i koji skoro 15 godina gurali glavom kroz zid prateći svoje ideale prkoseći zabranama, prijavama, kaznama i životnim problemima podmećući leđa za borbu, tribinu i klub.
Grupa koja se odrekla svjetala Lige Prvaka i zabava za kobasičare i izabrala progon, zabrane i život jednom nogom u ćorki kako bi ostala slobodna i mogla sanjati o normalnom i poštenom klubu jer nije htjela biti dio farse. Davnih fakultetskih dana jedan kolega mi je raspravljajući o aktualnostima vezanim za Dinamo
poslao pjesmu Beogradskog sindikata koja u jednom svojem stihu kaže “i to je moja želja da sva nova pokoljenja plove pravim putem, lakša za tonu poniženja”. U 2024.godini, zahvaljujući beskompromisnosti Bad Blue Boysa - i mogu.
Gledajući onu masu ljudi u dimu baklji koja slavi na trgu kroz glavu mi je prošla scena iz ljeta 2015.godine.
Po zadnji put. Nikad više.
Dinamo je konačno naš. Više nije niti će ikad biti Hanželov, Tuđmanov, Canjugin, Mamićev ili Perasičin. Nikada više neće biti klub jebivjetara, lešinara i klošara koji parazitiraju nad njim nesvjesni njegove veličine i stvari u kojima se krije njegova ljepota.
Dinamo će opet biti ono nešto posebno.
Gospodsko, purgersko, hrvatsko. Krcatih tribina i osjećaja ponosa bez obzira gubi ili pobjeđuje.
Dinama će kak nikad prije biti na školskim igralištima, u kvartovskim birtijama, na zidovima i fasadama ovoga grada. Dinamo će opet loptama razbijati susjedove prozore jer je neko dijete zamislilo da ima udarac kao Petković, a zapravo puca kao Mišić.
Dinamo će opet majkama dizati tlak jer sin dolazi krvavih koljena doma “jer je uklizao kao Teofil”.
Dinamo će opet biti purgerski ponos i zagrebačka svetinja.
Napokon! — Klenx
Boja Dinama je kraljevsko plava, Dinamov domaći dres mora biti kraljevsko plavi i to je svetinja — Bosskovitz
Zamisli Diadora upropastila stvar jer je uvela narančastu boju — Mali Zeus