HRVATSKA JE DOBILA NAJMODERNIJEG IGRAČA U SVOJOJ POVIJESTI



PRIJE nešto više od mjesec dana napunio je tek 20 godina, a već ovoga tjedna svi mediji bruje o basnoslovnim ciframa koje bi se mogle isplatiti na račun njegove odštete. Chelsea, Arsenal, Juventus i gotovo svi europski velikani tako bi htjeli u svojim redovima imati našeg reprezentativca Joška Gvardiola, momka koji je tek prebacio tinejdžersko doba, a već je meta najvećih europskih klubova.

Već sada se spekulira kako će RB Leipzig u budućnosti za Gvardiola moći dobiti ponudu koja će odgovarati iznosu koji je plaćen za Van Dijka, Maguirea ili De Ligta, jedina tri braniča koja su plaćena preko 80 milijuna eura.

Takve ponude za obrambene igrače vrlo su rijetke, ali u slučaju Joška Gvardiola ona je, čak i u bližoj budućnosti, vrlo izvjesna, ako već ne i neminovna. Njegove su kvalitete doista unikatne, ističe se u mnogim kategorijama, a činjenica da je ljevak i dodatno povećava njegovu vrijednost. Sve u svemu, Joško Gvardiol je doista toliko dobar, a možda i bolji od onoga što svi mislimo.

Savršeni sustav u Leipzigu

"Joško Gvardiol je iznenađenje, mi smo na Euru prošli grupu, a to je bio cilj, a na njemu smo dobili Gvardiola. On će biti nositelj Hrvatske u obrani, ako bude pravi, ako ga ne prebaci, sljedećih deset godina", izjavio je krajem 2021. Zlatko Dalić, potpuno svjestan činjenice koliko Hrvatskoj znači imati modernog braniča te nakon dugo vremena stopera koji igra lijevom nogom.

Iako je na Euru, više silom prilika, baš kao i za Dinamo, igrao na lijevom beku, potpuno je jasno da će u budućnosti Gvardiol igrati na mjestu stopera. Po mogućnosti, bit će to u formaciji s trojicom pozadi, koju je Dalić najavio testirati tijekom predstojećih prijateljskih susreta.

Kada je prelazio u Leipzig, upravo je taj dio bio ključan. Znajući da na ljeto odlaze oba francuska mlada braniča - Upamecano i Konate - sportska je služba RB Leipziga tražila igrača koji je taktički specifičan te odgovara njihovom stilu nogometa.

Nogomet je to koji podsjeća baš na ono što propagira Red Bull, a podrazumijeva visok intenzitet, trku i beskompromisnu igru. Sve to vidjeli su u tada jedva punoljetnom igraču Dinama i nisu se nimalo prevarili.

Joško Gvardiol brzo je zauzeo mjesto lijevog stopera u formaciji s tri braniča pozadi, a njegove nevjerojatne fizičke sposobnosti vrlo su brzo došle do izražaja. "Joško je nevjerojatan igrač koji stalno želi učiti. Nikad nisam vidio 19-godišnjaka koji ima toliki potencijal", govorio je o Gvardiolu Jesse Marsch, sada već bivši trener Leipziga.

Ništa se nije promijenilo niti kada je došao Domenico Tedesco, još jedan iz te mlade generacije progresivnih njemačkih trenera. Gvardiol se vrlo brzo nametnuo kao rješenje koje je barem jednako kvalitetno onom koje su prethodno imali s Konateom ili Upamecanom.

Joško je, kako se sada već piše i po njemačkim medijima, nevjerojatan spoj brzine, snage i okretnosti, a pritom bi mogao narasti do gotovo 190 cm, čime niti visina nije problem. Kada se to spoji s činjenicom da je i tehnički prilično profinjen igrač, djeluje više kao kakav lik iz Marvelovih Osvetnika nego li kao gotovo pa običan homo sapiens. A tako ga i tretiraju…

Dojam je odličan, brojke nevjerojatne

Kako Zlatko Dalić, tako i prvo Jesse Marsch, a onda i Domenico Tedesco, za njega govore u superlativima. Međutim, ako se za njih, a možda i za dobar dio hrvatskih medija može reći da ih pozicija primorava da gledaju na Gvardiola s ružičastim naočalama, mišljenje je gotovo pa unisono.

Kada ga se gleda na terenu, događaju se neke nevjerojatne stvari. Protivnički igrači, koji su sve samo ne mekani ili profesionalno neprokušani - poput Pavarda iz Bayerna ili Hummelsa iz BVB-a - doslovce se odbijaju kao kuglica u fliperu kada uđu u jedan na jedan duel s Gvardiolom, a nisu niti jedini. Gotovo da nema igrača u Bundesligi na kojeg biste se kladili protiv Gvardiola.

Osim tog dojma na prvu loptu, i brojke su indikativne. Gledajući duel igru, Joško Gvardiol sama je elita lige. Sa šest i pol dobivenih duela po utakmici gotovo da nema stopera koji mu može konkurirati, a ta brojka utoliko je impresivna ako se zna koliko zapravo daleko igra od vlastitog gola te koliko mora igrati taktički riskantno - na otvorenom prostoru bez zaštite obrambene formacije.

Osim samih duela, gledajući startove i presječene lopte, po ukupnom je zbiru četvrti igrač lige. U svim je obrambenim kategorijama vrlo dobar do elitan, osim što mu je postotak dobivenih duela nešto niži, ali i to je posljedica iznimno riskantnog sustava koji preferira njegova momčad te manjka zaštite koju pružaju zatvorenije formacije.

Ono što je pak posebno impresivno je napadački dio igre. Gvardiol ostvaruje 90 dodira s loptom po utakmici, a ukupno gledajući - zbog ponekih izostanaka glavnih igrača Bayerna - Joško je igrač koji je najviše puta dodirnuo loptu u cijeloj Bundesligi. Odličan je i u iznošenju lopte i u distribuciji, tako da igra momčadi ne pati kada je lopta kod njega.

Posebno je impresivno da 30 posto njegovih dodavanja odrađuje slabijom desnom nogom, koja više nije problem, nego gotovo i prednost. Sve u svemu, ne postoji segment kod iznošenja lopte koji ne bi bio barem dobar, ako već ne odličan. U modernom nogometu to se posebno honorira kod evaluacije u igri braniča.

Koje su onda slabosti?

Za tako mladog igrača, sasvim je logično da je problem i dalje pozicijska igra. Leipzig gotovo pa nikad niti ne teži dočekati protivnika postavljen u dva bloka pa je sasvim jasno da Gvardiol, slično kao ranije primjerice Upamecano, i dalje radi pogreške u strogo taktičkom smislu te riječi.

Može se vidjeti da ima problema u postavljanju prema napadačima te da nije idealno postavljen kod ubacivanja lopte, što postane očito u igri protiv boljih ekipa, npr. protiv Cityja, PSG-a i Bayerna.

Međutim, to sve i dalje spada pod dječje bolesti te onaj tip problema koji bi se relativno bezbolno trebao riješiti iskustvom i taktičkim sazrijevanjem. Tu nikako ne treba zaboraviti da je i dalje riječ o mladiću koji je netom navršio 20 godina te i dalje ima jedva 100 utakmica na seniorskoj razini.

Uzevši to u obzir, nije nimalo čudno da mu pozicioniranje nije idealno te da ponekad gubi duele jer nije idealno postavljen prema napadaču. Međutim sasvim je jasno zašto to ne smeta nijednom velikom klubu u procesu skautiranja te zašto to ne umanjuje njegovu cijenu. Jer ako postoje elementi igre koji su ispravljivi, onda su to upravo ti.

Za Gvardiola samo nebo je granica

Ako se uzme u obzir o kakvom je atletskom friku riječ, koji je pritom i toliko dobar u svim fazama distribucije i iznošenja lopte, on je savršen igrač za moderne nogometne sustave. Ljevak koji je naučen igrati na mjestu lijevog stopera te koji nema nikakav problem veći dio utakmice provesti oko polovice terena, pa čak i na protivničkoj polovici, danas je na posebnoj cijeni.

Njegovu vrijednost, dakako, podiže i trkačka moć zbog koje se može utrkivati jedan na jedan s velikom većinom modernih krilnih igrača ili napadača. Joško Gvardiol vjerojatno je najmoderniji igrač hrvatske reprezentacije te onaj koji će gotovo izvjesno srušiti rekord odštete za bilo kojeg našeg igrača.

Ako nastavi igrati za Leipzig kako dosad čini te izbrusi neke filigranske detalje u narednih godinu i pol, njegova će cijena gotovo sigurno biti nalik na onu koja je isplaćena za De Ligta. Kako je i sam Dalić napomenuo, ako ga ne prebaci, on će biti branič kakvog Hrvatska nikad nije imala te zapravo pravi prototip modernog stopera. Ljevak kakvog će željeti imati gotovo pa svaki najveći klub.

A te će želje doći s paprenom cijenom. Kada se pogleda kako djeluje u Leipzigu te koliko je visok njegov plafon, u njegovom slučaju to bi za kupca moglo biti i potpuno isplativo. Jer toliko bi mogao biti dobar.



https://www.index.hr/sport/clanak/hrvatska-je-dobila-najmodernijeg-igraca-u-svojoj-povijesti/2347066.aspx

ŠUTALO:ČITAČ


Stoperima je otklanjanje opasnosti najlakši dio posla. Dobar primjer za to je hrvatska reprezentacija s Europskog prvenstva 2012., kada je Slaven Bilić ostao na Vedranu Ćorluki i Gordonu Schildenfeldu; radilo se o dvojici, objektivno gledajući, vrlo spora stopera koja nisu mogla držati zadnju liniju toliko visoko i skratiti prostor prema veznom redu, tako da je Bilić parkirao zadnju liniju na rub svog kaznenog prostora. Po jedan gol primljen u utakmicama s budućim finalistima Italijom i Španjolskom govori o tome da se Hrvatska smisleno branila i da je Bilićeva odluka bila racionalna. Međutim, i individualni učinak je bio jako dobar. Ćorluka je imao 8,7 otklonjenih opasnosti po utakmici, a Schildenfeld je bio na 8,1, što ih je smještalo na drugo i peto mjesto na turniru koji su odradili jako dobro.

Tu treba u obzir uzeti kontekst. Na Euru 2012. je prosječna pozicija zadnje linije, temeljena na podacima sa svih utakmica, bila na 24,6 metara od vlastitog gola. Prosječna pozicija polufinalista — dakle, dviju najboljih momčadi na turniru — bila je podignuta na 38,7 metara kao pokazatelj toga gdje ide moderni nogomet. Zadnja linija hrvatske reprezentacije je, prema podacima iz Handbook of Match Analysis koji je izdala UEFA, bila na 19,9 metara od svog gola.

Prema definiciji, zona komfora je psihološko stanje u kojoj su osobi stvari iz okoline bliske i poznate, kao i pod njenom kontrolom, a što omogućava nisku razinu stresa.

Za stopere je zona komfora upravo ovaj prostor u koji je Bilić na Euru 2012. parkirao Ćorluku i Schildenfelda. Blizu su vlastitog gola i ne moraju čuvati prostor iza svojih leđa jer je vrlo teško odigrati loptu u dubinu na tako kratkim distancama. Bekovi su postavljeni usko i pomažu im u zatvaranju prostora, a vezna linija je postavljena blizu. Zapravo, sve im je blisko, što potpuno isključuje mogućnost da će se morati braniti od suparnika koji će ih u punom sprintu na širokom prostori napasti s loptom u nogama i izbaciti ih.

Stoperi vole tu zonu; najmanja je šansa da će ispasti u individualnom duelu na tlu jer je pomoć vrlo blizu, a sve o čemu moraju brinuti je otklanjaje opasnosti koje najčešće dolaze ubačajem s boka. Tu su obično u dobroj situaciji jer u pravilu imaju prednost u visini. Ne moraju napraviti ništa konkretno s loptom niti moraju riskirati u donošenju odluke; odbiju loptu, prekinu suparnički napad i nastave dalje držati zonu.

Zato bi točniji naziv za statističku kategoriju “otklonjena opasnost” bio “otklonjena potencijalna opasnost prije nego što je do nje došlo” jer realne opasnosti za gol nije ni bilo. Bilo bi je eventualno da je do lopte prvi došao napadač, a to je u većini slučajeva moguće samo ako stopera nema na terenu.

Kvaliteta u čitanju igre

U tom kontekstu, 10 otklonjenih opasnosti koje je Josip Šutalo imao u utakmici protiv Hajduka djeluje impresivno, ali nije najbitniji podatak s te utakmice. Primjerice, u tih 10 lopti se broje dva kornera koja je očistio bez da je uopće bio u duelu i četiri lopte koje je ispucao bez da je bio pod ikakvim pritiskom. Da je tu pogriješio, Hajduk bi došao u šanse, ali šansa da zaista pogriješi nije bila visoka. Nekad se pogriješi — kao, recimo, u Osijeku, gdje je promašio čistu loptu koja je onda pala na nogu Antonija Mancea, ali u pravilu to su akcije u zoni komfora, gdje je većina toga pod njegovom kontrolom.

Neusporedivo važniji je podatak da je suparnicima oduzeo četiri lopte i da je čisto presjekao pet dodavanja, jer radi se o demonstraciji toga koliko dobro Šutalo čita igru.

To je, uostalom, njegova najjača strana. Šutalo ove sezone u prosjeku otklanja 2,7 opasnosti po utakmici. Relativno mali broj njih dolazi iz ograničenog volumena posla. Hajduk je u subotu napadao, imao je inicijativu u dijelovima utakmice i dolazio je pred suparnička vrata. Veći dio Dinamovih utakmica ne izgleda tako i suparnici jedva nekoliko puta prelaze centar, tako da Šutalo ima jako malo prilika da bi uopće i otklanjao opasnosti. Puno važniji podatak je da u prosječnoj prvenstvenoj utakmici ima 1,9 presječenih lopti.

Statistika u Europi raste još i više. Broj otklonjenih opasnosti je na 2,9 po utakmici, ali Šutalo je u sedam utakmica Europske lige, koliko je ove sezone odigrao, prosječno presijecao 2,3 suparnička dodavanja. Da bismo stvari stavili u ispravne omjere, samo 14 stopera iz 32 momčadi u grupnom dijelu i osam momčadi koje su došle u knockout fazu iz Lige prvaka u prosjeku ima više od dvije presječene lopte, a Šutalo je debelo preko te granice. Razlog takve efikasnosti je primarno u tome što Šutalo odlično čita igru.

Da, dobar je tehničar koji može iznijeti loptu kvalitetnim dodavanjima i miran je pod suparničkim presingom. Da, mobilan je i dobro mijenja smjer kretanja. Da, čvrst je u duelima i dobro koristi svoju fizičku snagu. Sve su to kvalitete koje Šutalo neosporno ima. Međutim, danas ni ne možeš biti stoper na europskoj razini ako ne želiš igrati s loptom, ako si trom i ako nisi dobar u duelu. Netko će griješiti više, netko manje, netko je bolji i netko je lošiji, ali u cijelom HNL-u praktički nema niti jednog stopera koji ne iznosi loptu i ne igra u visoko postavljenoj liniji, što prije destak godina nije bio slučaj.

U HNL-u se igra dobar nogomet i zahtjevi od stopera su suvremeni, tako da taj dio priče dođe kao normalan. Naravno da će Šutalo, ako igra stopera u 2022. u klubu kao što je Dinamo, iznositi loptu i igrati visoko. Ono što ga zbilja odvaja od konkurencije i čini posebnim njegova je kvaliteta u čitanju igre. Dobro se postavlja, shvaća prostor oko sebe, koncentrirano prati suparničke kretnje i pravovremeno reagira kako bi oduzeo loptu.

Zreo u preuzimanju rizika

Međutim, i Ćorluka je dobro čitao igru. Ali kad stojiš na rubu vlastitog kaznenog prostora i imaš igrača na par metara od sebe, relativno je jednostavno donositi odluke jer te nema što iznenaditi i puno manje ovisiš o timskom kontekstu igre. Kad stojiš gotovo na centru, onda braniš puno širi prostor i moraš konstantno donositi odluke koje su kompliciranije jer je rizik od ispadanja neusporedivo veći.

To Šutalo radi na vrlo visokoj razini. On čita igru daleko izvan svoje zone komfora.

Njegovih pet presječenih lopti protiv Hajduka nije došlo samo od sebe, onako kako su mu neke od onih otklonjenih opasnosti došle. Da bi ih ostvario, Šutalo je morao napasti Hajdukov napad; pročitati što se događa ispred njega i izabrati pravi trenutak kako bi iskočio iz zadnje linije i djelovao prema lopti. Tu mu pomaže to što Željko Kopić u pravilu igra s trojicom stopera. Ima veću stabilnost i osigurača iza svojih leđa koji mu omogućava agresivniji pristup. Ali fascinantno je koliko rijetko griješi u svojim procjenama i koliko je zreo u preuzimanju rizika, što smanjuje količinu ispadanja.

Uostalom, Šutalo je zapravo i postao zapravo standardan otkako je klupu preuzeo Kopić. Prije toga je dvije pune uzastopne utakmice odigrao samo u šestom i sedmom kolu protiv Osijeka i Šibenika. Međutim, dobar dio ovih kvaliteta Šutalo je pokazao još prošle sezone kada je bio na posudbi u Istri. Nedostajalo je samo konstantnosti.

“Nije mi se bilo teško odlučiti na taj potez jer sam u godinama kada je najvažnije igrati i stjecati iskustvo, odnosno rutinu”, izjavio je Šutalo u intervjuu za Večernji list kada je odlazio u Pulu. “To mi je najvažnije u ovom trenutku. Nije mi bilo teško otići ni iz Zagreba jer već nekoliko godina živim sam. Prije u Dinamovoj kući, a sada sam u stanu u Puli. Navikao sam se već i na kućanske poslove.”
Kad primarno funkcionirate izvan zone komfora i u uvjetima koje ne kontrolirate, rutina je ključna. Njome je Šutalo ovladao i polako potvrđuje svoj talent za čitanje igre, donoseći odluke koje su kompliciranije od običnih jer je rizik od ispadanja neusporedivo veći. Potvrđuje talent u onom težem dijelu stoperskog posla.

https://telesport.telegram.hr/analize/sutalo-citac/

Mišić igra “holdera”, u pozadini je, skuplja druge lopte, distribuira s jedne na drugu stranu, ključan u prenošenju lopte iz prve u drugu trećinu. U fazi napada stoji na 40 metara od gola. Pa prije će Gojak bit opasniji po gol iz drugog plana nego Mišić.

Al pazi takvi su uvijek najglasniji. Misle da vide sve i vide sve krivo i loše... Ružno za čitat ponekad :vomit:

Bez konkurencije igrač utakmice. Kolko drugih lopti je pokupio. Izgledao je ko gromada u tenk u sredini nasprav svih ostalih.

A kužim logiku. Ima smisla. Pomoću suglasnika kad su izolirani lakše se puno shvati riječ iz konteksta tako na semaforu. . Bar je meni tak. Kombinacija suglasnika je puo specifičnija od kombinacije suglasnik+samoglasnik.

Kako ide ulazak naših? Će stič svi upast unutra do početka?

@Krizy Kad je zadnji put da su naškli klubovi penale igrali?

Loše fore su zapravo skroz dobre jer se nasmiješ dobro kad skužiš da su loše. :grin:

Hoće li stvarno bit DobarDoUskrsa?? :gasp:

Ne, nema mišiće. Neće on u prvih 11 bit.

Jel postoji opcija da igramo bez Mišića? — serbus

Zašto?

Faza Avril još traje..

GORICA:LOŠ REMIKS

Sedma u nizu. U zadnjem kolu jesenske faze HNL-a Gorica je izgubila od Šibenika, a nakon zimske stanke je zaredala s Istrom, Hajdukom, Dinamom, Slaven Belupom i Lokomotivom. Sve redom porazi na koje se nadodalo i polufinale Kupa na Poljudu.

“Da, postao sam James Bond 007”, na vlastiti se račun našalio trener Krunoslav Rendulić, svjestan da mu nije ostalo baš previše izbora u situaciji u kojoj Gorica klizi prema dnu. A prije samo godinu dana je sve izgledalo savršeno. Točno na današnji dan, 3. ožujka 2021., Gorica je držala treću poziciju na prvenstvenoj ljestvici i bila je apsolutni hit HNL-a. Dinamo i Osijek držali su vrh s po 51 bodom, zatim je išla Gorica s 46, a onda su nakon nje dolazili Rijeka s 32 i Hajduk s 29 bodova.

Tu stvari treba staviti u kontekst. Gorica jest imala 17 bodova više od Hajduka, ali je imala i dvije utakmice više, baš kao što je imala utakmicu više od Rijeke i od Dinama. Realno, Gorica nije bila u borbi za naslov jer za Dinamom nije zaostajala pet bodova nego sedam, jer je Dinamo prema analitičkim kućama imao nešto malo više od 75 posto šanse da osvoji bodove u zaostaloj utakmici. Isto tako nije imala ni čitavih 17 bodova prednosti nad Hajdukom, ali i preostala zaliha je trebala biti sasvim dovoljna za osiguravanje mjesta u Europi, tim više što je Gorica u iduća dva kola odigrala 1:1 s Osijekom i Hajdukom koji je izgubio priliku da u izravnom dvoboju smanji prednost. Sve je bilo idealno. Gorica je držala treće mjesto na tablici, probila se u polufinale Kupa s čistih protiv Hajduka i trebalo je samo dovršiti posao.

Onda se dogodila ključna točka u sezoni.

Gorica je nakon prvenstvenih remija protiv Osijeka i Hajduka otišla u goste na Maksimir. Dinamo je dobio 1:0 u prilično izjednačenoj utakmici u kojoj se Gorica nije samo branila. Došla je na Maksimir igrati nogomet; bila je ravnopravna u posjedu lopte, imala nekoliko dobrih šansi i pogodila okvir gola, ali je ipak upisala tijesan poraz. Međutim, stanje na ljestvici je nakon tog kola još uvijek bilo dobro. Rijeka je nadoknadila svoju utakmicu i sada je kasnila devet bodova, a Hajduk je bio na -12 uz dvije utakmice zaostatka. Gorica je imala još točno 10 utakmica da zadrži svoju bodovnu prednost.
Ključna točka nije bio poraz od Dinama. Ključna točka cijele Goričine prošlogodišnje sezone je bila to što se u Maksimiru teško ozlijedio Joey Suk. Tu se mogla vidjeti naznaka ovih 0-0-7 koje sada možemo gledati. Poklopilo se da je Sukov lom noge pratilo to da su u isto vrijeme bili ozlijeđeni i Kristijan Lovrić i Anthony Kalik, koji su preskočili gotovo cijeli zadnji krug prvenstva.

Ozbiljno oslabljena momčad

Gorica je naprosto tanka momčad. Bio je tu niz sjajnih igrača koji su sposobni igrati nogomet na jako visokoj razini, od Farouka Miye do Lovrića. Međutim, kad trener — bilo koji trener, radilo se o Siniši Oreščaninu na kraju prošle sezone, Renduliću sredinom ove ili nekom drugom koji će preuzeti klupu do kraja — nema dvojicu ili trojicu prvotimaca, stvari se mijenjaju iz temelja i apsolutni hit postaje sto puta preslušana pjesma.

I zato se vraćamo na početak. Što da radi trener osim da se našali na vlastiti račun?

Nije da to čovjek radi jer mu nije stalo do svog posla, nego jer ne može ništa drugo. Kvaliteta kadra je trenutno naprosto ograničena. Možda sedam poraza zaredom nije prava slika vrijednosti ekipe, ali to definitivno više nije onaj hit prvenstva. Remiksiran je i izlizan, a Goričina stvarnost više nije vrebanje pogrešaka jačih od sebe i hvatanje Europe.

I nije tu stvar u tome da više nema Lovrića. On jest bio najvrjedniji igrač momčadi, ali još važnije je to što je bio X faktor, čovjek koji je mogao riješiti utakmicu individualnim potezom čak i onda kad Gorica nije igrala nešto posebno dobro. Na kraju krajeva, ove sezone ima ukupno osam golova iz 4,5 udaraca prema suparničkim vratima po utakmici, prošle je imao 15 golova i prosjek od 4,4 udarca, a sezonu prije 13 golova. To je volumen napadačkih akcija koji je teško zamijeniti. Ali nije da Renduliću i onome tko će njega zamijeniti na klupi nedostaje samo Lovrić; ova je momčad ozbiljno oslabljena u odnosu na onu koja je počela prošlu sezonu.

U odnosu na momčad iz jesenskog dijela prošlogodišnjeg prvenstva s kojom je Valdas Dambrauskas stvorio 12 bodova razlike u odnosu na Hajduk, a koje je kasnije Oreščanin podigao na 17, Rendulić ne može računati na petoricu ključnih igrača. Još prošle zime je prodan Kristijan Kahlina koji je, osim što je vrhunski vratar, bio apsolutni vođa svlačionice. Uz njega je u istom prijelaznom roku otišao Marijan Čabraja i iza sebe ostavio rupu na lijevom boku koja se u hodu krpala s Cheickom Keitom, a on je prolazio fazu adaptacije na razinu HNL-a praktički sve do pred kraj ove jeseni. Prodan je Lovrić s lijevog krila, prodan je Dario Špikić s desnog, a Suk se tek vraća od ozljede i protiv Hajduka je ušao s klupe, odigrao osam minuta i izašao jer naprosto više nije mogao.

Situacija je solidna, ne i komotna

Tu pričamo o tome da je Gorica u godinu dana prodala četvoricu nositelja igre — od čega oba krila, što su bili jedini igrači koji su mogli stvarati višak driblingom. Međutim, Gorica je prodavala još. Otišao je Serge-Junior Martinsson Ngouali koji je držao veznu liniju i čije su 2,2 oduzete lopte na utakmici držale vezni red i omogućavale dosta tranzicijskih napada. Otišao je i Ivan Banić koji je od Kahline preuzeo uzde svlačionice, a klub se riješio i onih pomoćnih kotačića kao što su Albi Doka ili Nasiru Moro koji su radili na marginama, ali su uzimali značajan udio minuta i omogućavali da se sve nastavi kotrljati u koliko-toliko kontroliranom smjeru kada jedan ili dvojica igrača ispadnu iz stroja.

Kad se to poklopi s padom forme u kojem se našao Aleksandar Jovičić, a kojeg se nema s kim rotirati, onda se porazi nižu i trener tu ne može puno toga napraviti jer nema šešir iz kojeg može izvući nekog zeca u vidu Lovrića ili Juniora da mu pokrpa sredinu.

I naravno da Gorica mora prodavati. Lovrić mora otići i otišao je, iako za mnogo manje od onih četiri ili pet milijuna eura koje je u izlog izvisio Nenad Črnko. Sutra će morati prodati Hrvoja Babeca ili Krešimira Krizmanića. Ali ne mora prodati Juniora ili Banića. Ne mora dodatno skraćivati rotaciju i činiti se još ranjivijim na svaki izostanak.

Usprkos svemu, Gorica je još uvijek u solidnoj poziciji. Nije u borbi za opstanak niti će biti u njoj. Još uvijek ima imidž odskočne daske kojim može privući igrače poput Tonija Fruka koji u budućnosti mogu doći na Lovrićevu razinu i preuzeti ulogu glavnog kreativca u momčadi. U situaciji je da može dati priliku Caiju da Cruzu i provjeriti što će se dogoditi s njim, može li ispuniti potencijal. Na kraju krajeva, ima unutrašnje rezerve u Suku i Krizmaniću koji tek hvataju formu nakon dugog izbivanja.
Ali Gorica je istovremeno i u situaciji da suspendira Matara Dieyea i onda ga vraća u momčad jer nema nikoga tko može odigrati napadača na razini HNL-a. Situacija je solidna, ali ne i komotna. Momčad je tanka i trener nema baš nekog izbora izvan onog osnovnog.

U tom kontekstu ovih sedam poraza u nizu nisu ništa neobično. To je samo nastavak one priče o tome kako je ključna točka prošle sezone zapravo bio Sukov prijelom noge koji se poklopio s izostancima Lovrića i Kalika. Trener više nema Lovrića, praktički nema ni Suka, još je nekoliko bitnih igrača iz drugog plana pušteno za sitniš, a HNL je preozbiljna liga da se tako oslabi momčad i svejedno ostane konkurentan. To je upozorenje za Črnka i ostatak uprave kojima je ovih sedam poraza podsjetnik na to koliko je zapravo kratak put od hita do lošeg remiksa.

Gorica je taj put prešla u samo godinu dana.

https://telesport.telegram.hr/analize/gorica-los-remiks/

Njušim neko iznenađenje danas. Neće biti lako Hajduku. Mogla bi Gorica iznenadit. Kup je to, napalit će se Gorica, a i dugo nisu odigrali dobro. A i Hajduk ne igra savršeno. Bit će napeto. U svakom slučaju, gleda se tekma.