Zalutao sam na pripremama 2003. i naišao na super slike sa utakmice Bešiktaša i Dinama u Švicarskoj. Svi mladi i lijepi, dresovi preveliki, a tu su i legende Lapić i Kwedi :) Za ovu utakmicu se sjećam da sam ju čak gledao kao klinac jer je bio prijenos na nekoj njemačkoj televiziji. Mislim da je u pitanju DSF.

https://www.gettyimages.co.nz/photos/soccer---alpen-cup-2003-switzerland---besiktas-v-dynamo-zagreb?family=editorial&phrase=Soccer%20-%20Alpen%20Cup%202003%20Switzerland%20-%20Besiktas%20v%20Dynamo%20Zagreb&sort=mostpopular#license

Tjedan dana kasnije, a 2 dana prije one poznate utakmice protiv Partizana, Dinamo je igrao protiv domaćeg Kriensa i dobio 2:0

Sretan i blagoslovljen Božić :smile:

TŠK. Niko zabio svoj prvi gol u hnl. I prvi službeni.

Bit će prijenos na Youtube stranici KK Dinama

Nadam se da će izdržat. Stvarno je u životnoj formi

Izete, oprosti što smo sumnjali hahaha

Bude Nikolaj štucao pa se bude pitao što ga toliko mi u Hrvatskoj spominjemo. Bit će zbog dobrih igara hahah

Rasmus Lauritsen na Dobro jutro Hrvatska

https://www.youtube.com/watch?v=wCfdjzS9KSo Ima na youtubeu

To su pripreme u Turskoj, ali da, ekipa je ta koja je...

Na brzinu sam prelistao ovih 22 stranice da vidim da nije netko već objavio ;) Nikad lakše dvadesetak stranica hahah

I nije, pa evo...

Stvarno čudna priča. Ja evo imam prijatelja koji navija za Hajduk i za Cibonu (čovjek stvarno prati oba kluba, Cibonu pogotovo), ali ovo nisam još vidio. Al dobro, samo nemoj više mijenjati strane haha ;)

Samo da se još malo nadovežem na onu svoju priču. Stavljam izvještaj iz novina sa utakmice protiv Slobode na kojoj su bili djed, otac i sin te izvještaj protiv Sarajeva. Djed, stara iskusnjara je zaista bio u pravu. Vrijeme protiv Sarajeva je bilo nešto bolje, a i naroda je bilo puno, puno više. A i karte se isplatilo nabavljati ;)

Nedjelja. Nedjelja je dan koji je u mojoj glavi povezan sa odlaskom u Crkvu, obiteljskim ručkom, eventualno mamurlukom, ali prije svega odlaskom na utakmice. Danas ujutro dok pijem kavu zamišljam da je 1982. Da, da, mitska godina i svi se osvrću na nju ali jbg. Zamišljam obitelj koja se skuplja na ručku i djeda koji dolazi sa bakom na ručak. Ručak mu je tek sporedna stvar tog dana. Zapravo je došao po svog sina i unuka i idu kasnije zajedno na Maksimir. Igra se protiv Slobode iz Tuzle. Vrijeme vani baš nije najljepše. Hladno je i ima snijega, ali dobro; ne smeta to. Djed je cijeli tjedan čitao u novinama o tome i najbolje ne bi niti jeo nego bi se odmah zaputio prema Maksimiru. Iako je već skoro pa odustao od toga da će doživjeti Dinamov naslov, nešto mu ne da mira i govori sinu kako je ovo možda "ta" sezona. Sin se sjeća zadnjeg naslova. Bio je klinac. Skeptičan je, ne može Dinamo bit prvak pored ovih Iz Beograda. Više su tu sile. Najmlađi član obitelji još nije toliko svjestan svega, ali osjeća nešto prema Dinamu i jedva čeka utakmicu. Ručak traje, a dečki samo o Dinamu. Ženske članice obitelji su već pomalo ljute jer samo o tome pričaju. Ručak je gotov. Dečki odlaze prema Maksmiru uzbuđeni. Popiti će si još gemišt prije da smire živce. Mali će neki sok. Otac ima na glavi dinamov šeširić. Svi ga imaju. Djed i dalje vjeruje svom starom običnom šeširu. Zbog ručka se malo kasnije dolazi jer ima još sat do utakmice. Djed kaže da se ne očekuje previše ljudi, vjerojatno oko 10 tisuća. Da ne duljim, utakmica završava i Dinamo dobiva. Dečki se rastaju uz naredbu djeda da se idućih dana mora nabaviti karte za Sarajevo. Sarajevo je dobro ove sezone, a možda bude i ljepše vrijeme nego danas. Otac i sin odlaze doma, mali ipak ima još zadaću za napisati. Klinac, normalno od uzbuđenja ne može niti misliti na školu. Iz njegove sobe se samo čuje: "iiiiii Mlinariććć, to je 1:0 za Dinamo". Slični povici čuju se još par puta, samo se mijenjaju imena strijelaca (Mlinarić, Deverić, Kranjčar i Cerin). Klinac udara mali jastuk i simulira golove sa današnje utakmice i najdraže bi da sutra već igra njegov Dinamo. Mama se ljuti i dere na klinca. Otac ga samo gleda te se nasmije. I klinac se nasmije njemu iako će možda za par minuta dobiti od mame po guzici.

Ova priča je plod moje mašte, a temelje ima u ovom videu: https://youtu.be/IobdB89ZvaU?t=79
Junaci moje priče ulaze na istok i uživaju na utakmici. Iako je snimka sa Budućnosti vjerujem da je cijele sezone bili slično.

E sad, odakle meni ovakvo stanje uma i da o ovome razmišljam. Sve je počelo negdje krajem 2001. kad je stari u boravku gledao teletekst. Još je bila stranica 303 za hnl mislim. Sjećam se da sam ga pitao za koga navija. Rekao je da za Dinamo, ali da ja mogu navijati za koga želim. Sreća pa sam se i ja odlučio za Dinamo. Uz Dinamo sam navijao i za Šibenik. Slučajnost, stvarno. Nakon toga sam svaku utakmicu gledao na tv-u, a ako nije bio prijenos onda uvijek slušao na radiju. Nekad kad je bila neka pripremna utakmica u npr. Švicarskoj bi upalio kladionicu na teletekstu i pratio rezultat (bio sam 2 osnovne haha). Da sad ne pišem previše jer sam već puno napisao; zbog Dinama sam kao mali tugovao, plakao, ali se nekad i živcirao više od vršnjaka. Pošto sam iz malog mjesta nije baš bilo razumijavanja za pretjeranu ljubav prema Dinamu, a pogotovo za navijačku subkulturu. I danas je tako, ali se nekako držim. Drži me ono gore maštanje i razmišljanje o Dinamu kakav je nekad bio. Stari me naprimjer, nikad nije vodio na utakmice niti mi kupovao nešto dinamovo. On je načelno uvijek navijao za Dinamo, ali je to sve bilo onak (pogledat na tv nekad i ništa više). Tako da sam ja desetak godina živio odvojen od svog Dinama i maštao o danu kada ću doći u Zagreb. Sjećam se utakmice protiv Fulhama tamo, i tak, utakmica je bila kasno pa su me moji potjerali spavat. Nisam to mogao dopustit pa sam se spustio na drvene stepenice koje škripe i slušao ono što se dalo čuti od tv-a (stari ostao gledat). I tako zabije Olić gol i ja trznem i stepenice zaškripe i eto belaja. Sjećam se da sam tamo negdje 2006. namještao antenu da mogu gledat tada meni nepoznatu televiziju, neki Z1 i to samo zato da gledam onu emisiju TV Dinamo. Također negdje u to vrijeme, možda malo kasnije je na radiju bila emisija o Dinamu. Išla je ponedjeljkom mislim. Slušao sam to cijelo ljeto, a onda je počela škola. Prva 2 ili 3 ponedjeljka kak je škola počela u 9 mj sam se misteriozno razbolio i dolazio doma oko 11 prijepodne da slušam. Na moju nesreću, stara mi je tada ponedjeljkom radila poslijepodne i skužila je da meni zapravo ništa nije. Mislili su onda da me tuku u školi i da tak bježim od nasilnika, a ja sam bježao svom Dinamu; u neki svoj svijet. Nisam nikad imao neki dres kao mali, ali sam imao plavu majicu sa brojem 4 iza. Normalno, Goce. Svu sam ogradu na dvorištu uništio glumeći ga, a i sam sebi sam uspio u žaru borbe slomiti ruku hahah Uz Sportske novosti sam doslovno naučio čitat, a skupljao sam i razne dinamove postere i magazine. Bilo je raznih rituala. 2012 sam upisao fakultet i napokon sam mogao pokazati svu svoju ljubav. Nažalost, nije bilo baš tako s obzirom na situaciju. Kao i svi, išao svuda i pretrpio svašta. Nekad se i pitajući: čemu to? Ako se pitaš, pročitaj sve ovo. Faks se nekako završio. Opet sam u svom malom gradu. Radim. I dalje idem na skoro svaku utakmicu. Svaka mi je gostojuća. Ali ne dam se. Ja sam možda nekako zadnja generacija koja je mogla uhvatit dobru atmosferu na stadionu. Barem preko tv-a. Možda više nikad ne budem osjećao Dinamo kao što sam ga osjećao kad sam bio mali. Ne zato što se Dinamo nikad neće vratit nego jer vjerojatno kao dijete sve drugačije gledaš. Za neke je možda kasno, ali nije kasno da budem otac ili djed iz one gore priče. Sreća tog djeteta možda će biti najveći dar za ovu borbu. Ali, vjerujem da ću se još jednom sigurno u životu veselit ili plakat zbog tog Dinama kao kad sam bio klinac. BIT ĆEŠ OPET DINAMO!