Ostalo je još oko 500 ulaznica u prodaji — deda

Moja procjena je da od ovih 500 ulaznica, odnosno od cca14h prodano jos 100-150(maksmialno), što bi značilo oko 1000-1100 prodanih ulaznica.

U svakom slučaju još jedna lijepa brojka, kao i na svakom gostovanju ove sezone.

Ako treba nekom uzet jos jednu kartu neka se javi

Ja kad sam bio danas oko 11h, bilo je oko 20-tak ljudi, tako da procjenjujem da je do sada otislo oko 100-njak karata

ali ne bi volio da ih bas skroz ponizimo i bacimo u knockdown da ne idu na Ruju pognutih glava. Nek nam budu korisne budale i uzmu na Ruji barem bod. — NitkoBitan

Ja gledam ovako na daljni tijek sezone

Mi smo (nadam se) na dva boda od Rijeke. Ja bi htio da Hajduk izgubi od Rijeke i nek totalno ispadnu iz utrke za naslov. Ima utakmica gdje Rijeka moze izgubit bodove. Imaju Lokomotivu imaju nas i imaju Osijek.

Pobjedom Rijeke protiv tovara, oni apsolutno ispadaju iz utrke za naslov, sve drugo i dalje bih ih drzalo u igri, a to nije dobro.

Ma ako puste karte otići će sve! Ne znam koliko je prodano nekih 600-700?

Dosad smo s Hajdukom odigrali 105 utakmice u HNL-u te ostvarili 48 pobjeda uz 28neriješenih ishoda te 29 poraza. Gol razlika je 148-103 u Dinamovu korist.
U gostima smo Hajduk pobijedili u 13 utakmica, 18 puta remizirali i 20 puta izgubili, uz gol razliku 52-62.

Danas smo ostvarili 49 pobjedu u Hnlu.
Danas smo zabili 149 gol u Dinamovu korist.

Neka u srijedu ostvarimo okruglu 50!
Neka u srijedu zabijemo okrugli 150!

Sretan Uskrs svima

Mi smo na dva boda od Rijeke.

Ako imamo isti broj bodova na kraju, mi smo prvaci!.

Ocekujem njihov kiks u zadnjem kolu protiv Osijeka. I nasa pobjeda doma protiv Rudesa i slavimo naslov.

Naravno uz uvjet da ne izgubimo protiv Rijeke.

Bit ce jako zanimljivo, ali mislim da smo cak mi u prednosti jer njima dolazi Hajduk koji bi mogao nakon kupa i nase nove pobjede smjenit trenera i to bi izazvalo pozitivan sok i da uzmu bod Rijeci.

Zamisli situaciju da nam Hajduk pomogne uzet naslov!

Od danas, dužnost svakog navijača Dinama je nabavit dres Građanskog nakon što su dečki izašli u njima.

Ja kad sam ih vidio da izlaze, naježio sam se. Tek sam tada shvatio šta je Dinamo i koja je to veličina i institucija. Koja povijest je utkana u klub, a i dalje živi u nama.

Hvala upravi i marketingu i svima koji su sudjelovali na fenomenalnoj ideji.

Vjerujem da bi nam današnja pobjeda dala ogromno samopouzdanje i da bi onda sve utakmice pobjedili do kraja!

Na krilima punog i glasnog Maksimira podić pehar prvaka države nakon svih teških trenutaka, to bi nam bila najveća satisfkacija za sve nas!

Ajmo Dinamo nema predaje!

Ova dvojica krila nisu a Dalić ih stavlja tak oda si tu u pravu. Pjaca je bolje krilo od njih dvojice.. Pjaca je još daleko od starog Pjace ali ide to na bolje.

Mario Pašalić je igrač kakav nama treba. ne za prvih 11, već za situaciju kad baš i nejde. jebiga, lik se zna nać na pravom mjestu u pravo vrijeme. ja nemam pojma koja je njegova pozicija. kao sad igra DM u atalanti a stalno je naprijed tak da on nejde u nikakav kalup što se tiče pozicije. — Ludovic IX

Pasalic ima osjećaj za gol i treba nam netko kao on, nesto slicno kao mandzukic, imaju osjecaj za gol. Ali Pjaca moze proc 1na1 lagano protiv bilo koga, u Rijeci igra jako dobro i ako nastavi tako igrat ne vidim razloga da ga se ne zove na Euro. Igrac koji definitivno radi razliku i on je vanserijski igrac,tehnika,brzina,stabilnost,mirnoca. Njega ne zvat ako nastavi u ovakvoj formi koja bi mogla rast je veliki propust.

Ovo su po meni putnici za euro. Ako se Perišić oporavi ispada Pjaca i to je to. — marcio amoroso

Ma meni je Pjaca top igrač i igra jako dobro, po meni bolji i od Vlašića i Pašalića.

Prijedlog za HNS da stave u prodaju retro dresove od 1990. do 2024. u kojima je Hrvatska nogometna reprezentacija nastupala na Europskim i Svjetskim prvenstvima i to kao znak zahvalnosti svi nama i navijačima i igračima koji su dali doprinos za promociju Hrvatske kao zemlje u svijetu.

Ako je možda previše sve dresove stavljat,sažet na barem 3 najbolja dresa sa kojima smo nastupali na velikim natjecanjima i postigli zapažene rezultate.

dres iz 1998. :cool:

u slucaju poraza u prvom derbiju prakticki ispadamo iz utrke za titulu — dinamozivivjecno

Pa zasto? Ima puno kombinacija. Nama jedna pobjeda u derbiju ili protiv Hajduka ili protiv Rijeke stavlja u komotnu situaciju da taman zadnje kolo budemo prvi.

U slucaju poraza mi bi zaostajali 5 bodova za Rijekom i bod za Hajdukom.

Onda igraju Rijeka Hajduk, odigraju nerjeseno, mi pobijedimo, mi smo na tri boda od Rijeke i bod ispred Hajduka.

Igramo sa Rijekom na rujevici ako to dobijemo prvi smo,Hajduk je bod iza nas i Rijeke.

Ima puno kombinacija.

Cak i ako Hajduk dobije nas,

Rijeka dobije Hajduk u kolu iza, oni nam bjeze 5 bodova

Mi dobijemo Rijeku i na 2 boda smo od Rijeke.
Zadnje kolo igraju Osijek Rijeka i ako Rijeka ne pobjedi, mi sa pobjedom smo prvi.

I vidiš zapravo kako tamo nisu normalni,od djece pa do penzionera, koja je to mržnja prema nama... — reziser

Tako sam i ja jednom bio na istoku, nevjerojatna količina mržnje, zavisti i prezira prema Dinamu od njih.
Tako mrzit nekoga s jedne strane, a s druge strane prodaju i imaju onu svoju uzrečicu: cestom mira, čista obraza. Koja prozirna demagogija.

Bernard Jurišić, znam da ga ovdje većina ljudi ne voli, ni ja ga ne volim, ali odem nekad da vidim i da se smijem kako piše o dinamu i kako ne podnosi uspjeh dinama. Uglavnom napisao je jedan dobar tekst pa ću ga ja samo kopirat jer mi se čini tako najlakše.



LUĐACI
Što vam prvo padne na pamet kad čujete riječ Wimbledon? Reket, trava, kiša, vojvoda od Kenta, mir, tišina, Goran Ivanišević? Kad bi vas netko upitao što je najluđe što se ikad dogodilo u Wimbledonu, vjerojatno biste pomislili na ono ludo finale iz 2001. Kad bi vas netko pitao što je najozloglašenija pojava koja je ikad došla iz Wimbledona, vjerojatno biste prvo pomislili na visokofrekvencijske krikove Marije Šarapove, koji su lokalne vjeverice tjerali na suicid.
Sumnjam da bi i 1 posto anketiranih bilo gdje na svijetu Wimbledon najprije povezalo s nogometom. A postojalo je vrijeme kad je nogometni Wimbledon bio veća priča od teniskog. Kratko i ludo vrijeme. Ali nezaboravno.
Istog onog dana kad su Manchester i Engleska obilježavali tri desetljeća sjećanja na zrakoplovnu nesreću Busbyjevih Beba, u jugozapadnom Londonu uslikana je jedna od najslavnijih fotografija u povijesti engleskog nogometa. Slika na kojoj Vinnie Jones, uz luđački izraz lica, grabi ‘obiteljske dragulje’ Paula Gascoignea.
Vinnie Jones dobio je zadaću ‘uškopiti’ novu mladu zvijezdu engleskog nogometa. I tu je zadaću shvatio doslovno. Bila je to prvenstvena utakmica između dvaju kup okršaja i završila je bez golova. I bez Gascoigneovih čarolija. Prethodno te sezone Jonesov Wimbledon je već izbacio Gascoigneov Newcastle iz Liga kupa. A dva tjedna kasnije izbacio ga je i iz FA Cupa. Prebio i izbacio. Na njegovom St James’ Parku.
Taj neočekivani trijumf je do samo nekoliko godina ranije amaterskom Wimbledonu otvorio put prema finalu FA Cupa. Morali su momci još izbaciti Watford i Luton, da bi po prvi put u klupskoj povijesti stigli na Wembley. Na noge Liverpoolu, najboljoj momčadi u zemlji. Pobijedili su i Redse i kreirali jednu od najvećih senzacija u engleskoj klupskoj povijesti. Luđaci iz Wimbledona osvojili su kup!
Crazy Gang. Tako su ih zvali. Luđaci. Takvi su i bili. U nedostatku novca menadžer Dave Bassett skupljao je momčad od tipova kojima je trebala druga šansa u nogometu. Mnogima i u životu. Od tipova koji su redom bili iz siromašnih gradova, kvartova i obitelji. Tipova koji su u nogomet praktično došli s ulice.
I igrali su po nekim svojim pravilima. Mlatili su se i na terenu i izvan njega. Imali su gomilu nekonvencionalnih metoda zastrašivanja i dekoncentriranja protivnika. Tijekom utakmice stalno su se unosili u lice suparnicima, vrijeđali, prijetili. Uklizavali s obje noge, razbijali nosove, napadali u tunelu, čupali suce, provocirali navijače, svađali se s klupama. Svaka njihova utakmica bila je na rubu incidenta. A nerijetko i debelo preko ruba.
Nisu tukli samo suparnike, mlatili su se i međusobno. Njihove inicijacije sadržavale su daleko luđe stvari od onoga što su na utakmicama radili suparnicima. Nitko u svlačionici nije bio siguran, a magnituda budalaština koje su međusobno izvodili ovisila je o inspiraciji tog dana. Batine, zapaljene torbe, iskidana roba, izbušene gume, kopačke na krovu zgrade. Jednom su čak i zapalili auto. Svom suigraču. Jer mu klub nije dao povišicu. Činilo im se zgodnim.
Bili su divlji, razuzdani, nekontrolirani. Ali svaka interna ludost samo ih je još više zbližavala. One koji bi izdržali ‘vatreno krštenje’. Totalno su se uživjeli u ulogu “mi protiv čitavog svijeta”. Svi, ali baš svi su ih mrzili. Ne antipatizirali ili nevoljeli. Baš mrzili. A oni su se time hranili. Oni i njihova mala lokalna zajednica koja je živjela uokolo njihovog trošnog, amaterskog Plough Lanea.
Na mjestu stoljetnog godišnjeg okupljanja teniske aristokracije stvorena je najluđa i najmanje aristokratska nogometna banda u bogatoj engleskoj nogometnoj povijesti. Lawrie Sanchez, Wally Downes, Alan Cork, Mick Harford, Terry Gibson, Dennis Wise, ‘nindža’ Eric Young. I najluđi među njima – Vinnie Jones i John Fashanu. Veliki meštri lude svlačionice.
Svađali su se, izazivali i tukli. Dvojica napadača, Fashanu i Sanchez, nisu se podnosili. Nisu uopće komunicirali. Ali na terenu su jedan za drugoga ginuli. Kad je Sanchez zabio pobjednički pogodak u finalu FA Cupa, Fashanu je priznao da mu je to bio najteži trenutak u životu.
“Gledalo nas je 100.000 ljudi na Wembleyu, milijuni na televiziji i svi su bili protiv nas. Nije me toliko pogodilo što je moj zakleti neprijatelj zabio gol, nego što sam morao pred svima čestitati tom seronji.”
Na gostovanja su nosili ogromni zvučnik kojeg bi instalirali odmah uz vrata svlačionice. Rastvorili ih i raspalili najžešću muziku. Kad bi ih domaćini dolazili upozoriti, svađali bi se i naguravali s njima, dižući si adrenalin kojeg bi potom ispucali na travnjaku. Kad bi ih dočekale svlačionice s izvađenim strujnim utičnicama, imali bi spremne baterije. I još više decibela.
Osim što je imala funkciju iritiranja protivnika, glazba im je služila i kao dodatna motivacija. Doduše, neka druga vrsta glazbe. Naime, libanonski vlasnik kluba Sam Hammam svim je igračima u ugovor stavio točku u kojoj je pisalo da za svaku utakmicu koju izgube s četiri gola razlike moraju provesti večer u operi. Užasavali su se toga više nego novčane kazne.
U autobusu kojim su putovali na gostovanja redovito se kockalo. I to za prilično ozbiljan novac. Kad im je trener napokon zabranio da jedan drugome uzimaju lovu prije utakmice, uveli su pravilo da se kocka za hlače. Onome tko izgubi rezali su hlače na trakice i takav je morao hodati gradom sve dok se ne krene u svlačionicu.
To legendarno finale FA Cupa 1988. bilo je posebna priča. Vidjevši ih nervozne, pune adrenalina i testosterona u hotelu, menadžer Bobby Gould poslao ih je u obližnji pub da “popiju nešto i smire živce”. Večer prije utakmice. Noć prije utakmice.
Čašica za čašicom rodila je ideju da sutra prije utakmice poklone cvijeće Lady Diani. Mamurni od sinoćnjeg ‘smirivanja živaca’ Vinnie Jones i Dennis Wise otputili su se ranom zorom iz hotela u centar Londona pronaći cvjećarnu. Malo šetali gradom. Svratili u frizera. Izgubili par sati. Kupili čak i cvijeće. A onda im ga je strogi kraljevski protokol oduzeo i bacio u smeće bez da ga je princeza uopće pomirisala.
I ne treba stvari previše uljepšavati ili romantizirati. Bili su nasilnici. Igrali su prljavo. Kršili su pravila. Pravo je čudo što je samo jedan igrač, Tottenhamov Gary Stevens, zbog divljačkog nasrtaja Vinnieja Jonesa okončao karijeru. Kad danas pogledate kompilaciju njegovih najluđih startova ježi vam se koža. Fashanu je u jednom skoku Garyju Mabbutu razbio lubanju. Ostali su, srećom, preživjeli. Uz modrice, ali ipak.
Srećom po suparnike, raspali su se odmah nakon osvojenog trofeja. Gazda Hammam nije želio propustiti šansu da unovči neke od svojih najluđih primjeraka, koji su se raspršili diljem lige. No, pojedinačno nisu imali ni približnu vrijednost kakvu su imali u grupi. Među ostalim luđacima.
Wise je iz Wimbledonove prerastao u Chelseajevu legendu, Fashanu se ženio i rastavljao, pravio djecu i fakultativno se bavio korupcijom u nigerijskoj politici, ali najveća faca i nakon karijere (p)ostao je Vinnie Jones.
Njegovo luđačko lice i prezenterska uloga u zloglasnom dokumentarcu Soccer’s Hard Men, u kojem je detaljno objašnjavao kako se na terenu rade ‘prljavštine’ i zbog kojeg je zaradio šestomjesečnu suspenziju, privukli su pažnju mladog režisera Guya Ritchieja koji je imao ulogu baš za njega. Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške zvao se film kojim je Vinnie Jones zakoračio u svijet u kojem je, zapravo, puno više dao nego u onom nogometnom. I za kojeg je očito imao puno više talenta.
Budući Madonnin bivši suprug glumački je grumen zlata u nogometnom nasilniku odmah iskoristio i u svom drugom filmu Zdrpi i briši, a definitivnu potvrdu svoje glumačke nadarenosti imao je u filmu Operacija Swordfish. U kojem je oduševio jednako kao i gole grudi Halle Berry. Dobro, nije, ali bio je stvarno dobar.
Od tog trenutka potpuno se posvetio filmskoj karijeri, prestao mlatiti suparnike, suigrače, susjede, suputnike. Svu agresiju ispucavao je pred kamerama i za svoje uloge kriminalaca, divljaka i nasilnika dobivao je sjajne recenzije i struke i publike.
“Kako uspijem tako dobro odglumiti nasilnika? Ne znam, meni to nekako dođe prirodno.”
A fotografija? Kad je nakon utakmice Paul Gascoigne iz zajebancije poslao buket cvijeća u domaću svlačionicu i naredio da ga uruče Vinnieju Jonesu, kurir se vratio s Vinniejevim poklonom za njega. Četkom za WC školjku.
Ta legendarna fotografija mogla bi stajati u svakoj enciklopediji kao krunski dokaz rečenice kako “slika govori više od tisuću riječi”. I 30 godina nakon što je snimljena, ta jedna fotografija ispričat će vam sve što trebate znati o Vinnieju Jonesu.
I njegovim zloglasnim wimbledonskim *Luđacima.
Bernard Jurišić, Telesport, 10.2.2018.