Roden sam i odrastao u dijaspori, ali plava slavonska krv tece u venama. Prve rijeci koje mi dodju na pamet kada pomislim na Dinamo su identitet, sjecanja i upornost,
Procitao sam sve upise na ovoj temi i mislim da se svi u jedno slazemo: cesto je tesko objasniti ljubav prema necemu, jednostavno osjecaji su toliko veliki da bih mogao 100 stranica napisati, ali naci rijeci nije lako.
Ako sagledam racionalnije stvari, stari me je navukao na nogomet od malih nogu i tu je pocela ta strast prema sportu. Djedovi su bili veliki i talentirani igraci, tako da je tezina prezimena u nekim segmentima bila i presudna sto se tice odabira nogometa.
Ljubav prema Dinamu obuhvatila me je lagano, sve dok nije postala ona prava navijacka i stravstvena. Sjecam se jos kada me je stari vodio sa sobom u " lokalnu birtiju" u dijaspori gdje se znalo skupiti dosta nasih ljudi za utakmicu (konobar teski hajdukovac, ipak to je cesto znao biti nas mali dio svemira), i tu si se vec "morao" opredjeliti... tako da se polako tu neki navijacki identitet poceo stvarati. Vezano za "lokalnu birtiju", urezan u sjecanju mi je ostao onaj derbi Hajduk - Dinamo pocetkom 2000-tih kada je u teren zavrsio i krumpir, a ako se ne varam Kranjcar je bio kapetan, Butina na golu, Maric u napadu.. Uglavnom ta generacija.
Iako trenutno nemamo nekakav odnos, sa starim sam pratio svaku europsku utakmicu (i ove zadnje dvie/ tri godine, da se razumijemo) i sjecam se da je znalo biti lupanja po racunalu zbog prekidanja streama
:lol: Stara bi nas znala smirivati da nam nebi netko policiju zvao. Tako da unatoc pobjedama, porazima i stanja oko kluba, neka jaka emotivna sjecanja Dinamo budi u mene.
Takoder krajem 90-tih Suker (danas se moje misljenje znatno promijenilo) i Boban su mi bili idoli, a sama spoznaja da su igrali za Dinamo me je galvanizirala. Povijest kluba, pogotovo 13.05 i Bobanova uloga u tom dogadjaju, me je fascinirala i znao sam mi Dinamo nitko nece moci oduzeti.
Vrsnjaci, tokom gimnazije u dijasporu, su me znali gledati u cudu kada bih rekao da navijam za Dinamo, i tu je taj identitet postao moj štit prije nekih 15-ak godina. Nikakvi Interi ili Juventusi su moglu zamijeniti ono sto sam osjecao prema Dinamu.
BBB-i, iako nisam u ultras prici, su tu ljubajv i taj identitet jos vise ojacali jer jednostavno nitko nije znao (i dan-danas) stvoriti atmosferu kao oni. Ono bas pravo navijacko ludilo, glas i dlanovi. Ostao sam jednostavno fasciniran, hipnotiziran i sretan sto Dinamo ima cast i privilegiju imati takve navijace. Takva upornost i strast se ne vidja tako cesto, a Zagreb u tom urbanom kontekstu puno pridodaje.
I svaki put kad uspijem, radi obaveza, biti na Maksimir osjecam se kod kuce. Iako Zagreb nije "na papiru" moj grad, ja osjecam da je moj. Pamtim Red Bull, Werder, Basel, Hearts, Hajduk kod kuce, Futsal Dinamo, ... Uglavnom, unatoc udaljenosti, kilometri ne mogu promjeniti ljubav prema Dinamu.
PS ovaj sal mi je stari darovao prije desetak godina. On se ne sjeca, pa ako netko zna koja bi ovo mogla biti godina, bio bih mu zahvalan.
