Struka vam nudi Picassa a vi bi poklopac od bombonjere. — The Undertaker
Oprosti, al koje preseravanje, pa to je čudo. Ma ne Picasso, Semiramidini viseći vrtovi, CNN, BBC dolaze sutra snimat lokaciju na kojoj niče novi Babilon.
Svijet staje, Rusi i Ukrajinci zagrljeni plaću opet kao braća, kao jedno gledajući rendere novog stadiona u Maksimiru.
Suša u Africi je prestala, tajfun pred obalom Tajvana se rasplinuo, kao nadahnut povjetarcem i propuhom na novim maksimirskim rupama.
Žene u Iranu skidaju Hidžabe, Pakistanci i Indijci se raduju zajedno, Kina Tibetu daje neovisnost.
Žene i muškarci, staro i mlado, svi su stali i gledaju ovaj povijesni moment, ulazak u novo doba, ne arhitketure, nego uopce poimanja sporta, ljudi, civilizacije, pa i života samog.
Nemojte nas više ko Boga te molim!
Htjeli smo jebeni stadion, najobicniji stadion, nakriven, spojenih tribina, zatvoren sa svih strana, jednu nogometnu arenu, a vani crtajte kaj ocete.
Dobili smo pretenciozno izdrkavanje manjine koja na njemu nikad ni nece biti (mislim na arhitekte, ne na tebe) i ok, očito nas niko niš ne pita.
Ali ko Boga vas molim da nas prestanete raditi debilima i uz sve to probate prodati muda pod bubrege, kako mi nešto ne shvaćamo, kako ne shvaćamo te ideje.
Buraz, obišo sam stadiona u Europi, u Americi, neke kultne dvorane, mirisao sam parket MSGa, nemojte me drkat da nešto ne razumijemo.
Razumijemo, mislimo da je govno i osjećamo se prevareno, po tisučiti put.
Još jednom, nemojte nas više s tim prokletim metaforama, pikasima, usporedbana, Eiffelovim tornjevima i ostalim drkođonđama.
Isprike svima na grubim riječima ali moje strpljenje za ovo onaniranje i lahore, vjetriće, komunikacije sa šumom i REMEK DJELA je na kraju, nemam snage to više čitati, jer smo samo htjeli vražji stadion. Kad nam se bude gledao neki slikar, otici cemo u galeriju.