Stadion Maksimir meni je identitet Dinama tekma futsal Dinama u Ciboni s Alumnusom, tamo negdje 2014. ili 2015., suze odraslih muškaraca na " za jedan sekund Dinamovog sjevera", a eto, nije bilo ni blizu Maksimirskog stadiona.
finale na Opusu, na kojem nažalost nisam bio, mi je po snimkama odavalo dojam Dinama, vrištalo i mirisalo je na identiet Dinama i Dinamovštine, a eto, igralo se na "bezličnoj, modernoj, konfekcijskoj kockici".
ovaj stadion koji sad imamo, kad prođem pored njega, ne podsjeti me prvo na Dinamo, već na to koliko smo jebeno nesposobni kao država, grad, kolike pare su se tu pokrale na krpanju te rupe bez dna i koliko ja sve skupa to zaostalo u vremenu.
identitet Dinama su ljudi, emocije, ni jednom u životu nisam identitet Dinama vezao za trilijun kubika zastarjelog, ružnog i nefunkcionalnog betona. a ispada sad da zato jer smo bili prisiljeni igrati na ovom spomeniku nesposobnosti i korupciji, da je to sad dio identiteta Dinama.
ne postoji način da se dublje ne složim s nekom tezom, ali ok, prihvacam da je to svakako individualno.