ovo prvo uopće nije shvatio

Eto saznali smo da nije lako, da ćemo biti bolji, da imamo još jedan trening ali ne znamo da li smo dobro radili?!

Dragi je postao ozbiljni provokator

mješavina toga. A toplo se nadam da se s nekim ozbiljnim razgovara

Ak bu stvarno Goda u 11 onda bi mu stvarno netko trebao objasniti da uporno s loptom trči u krivom smjeru

jer radimo dobro

SN:
- Promijenilo se razmišljanje u klubu, sad imaju puno stranaca čak i u mlađim uzrastima, pa i kadetima. Tako radi dosta velikih klubova u Europi, ali je li moguće dovesti novog Olma, to je upitno. Ne čini mi se to kao dobar put. Dinamo je izbacivao talente svjetske razine, a i kakva je to poruka domaćim dečkima koji ovdje treniraju?

Ne mogu više slušati ova proseravanja. Dajte odjebite od kluba ako nemate dvije pametne za reći. Kog boli kurac jel tebi to dobar ili los put. Napravi neku ozbiljnu analizu pa se javi. A ne ovo trkeljanje “meni se čini”.

Biti ću malo radikalan: trenutno me boli kurac za rezultat kad je igra potpuno u kurcu. Kaj nama znači da Beljo trpa kad obrana guta itd itd itd.

Mi smo zapravo mjesavina Istre i Slavena

psihijatar i psiho terapija

-Dobro smo radili
-Jesmo
-Bit ćemo bolji
-Hoćemo
-Imamo jos jedan trening
-Imamo
-Nije lako
-Nije

Kad bi Dominguez popušio ko Cubarsi protiv Camavinge sav bijes dinamovaca sručio bi se na njega i bilo bi “on pojma nema”

ma ok ne ljutim se sve 5. Istina je da smo svi u kurcu

stari moj ne kuzis ti to ocito. Ali ok.

on nije bio ni glavni urednik koliko se sjecam nego clan Uprave i kolumnist. Bilo bi interesantno danas procitati njegove kolumne ali ih nema na webu.
Ali za sve koji nisu citali ili zaboravili, evo kako nam je predsjednik pismen, kako se oprostio od Ćire:

Zadnjih godina viđao sam ga po centru Zagreba, djelovao mi je tužno..., nekako izgubljeno. Kao da traži onog sebe kojeg je nemoguće naći. I svaki zagrljaj bio bi prepun nekadašnjeg sjaja, pun zvijezda koje su popadale. Uz obično: “Kako si, sine moj najdraži?” “Dobro, kako ste Vi, Šefe”, i brzi rastanak. On u svoj besciljni krug, ja u neki drugi, možda u konačnici isti.
Živjeli smo jedan do drugoga, Gajeva 7 i 9, tako se pogodilo. Zadnji sam ga put vidio na našem stadionu. Zagrljaj je trajao dulje - da pokažemo ljudima kako je to između nas, a i zbog mog Trenera koji je bio već slabiji i prazniji nego ikad. Ako se negdje trebalo vidjeti po zadnji put, nek’ je bilo tamo - tamo u plavom. Na ovome svijetu, tamo nam se skoro sve i dogodilo, meni i mom voljenom Miroslavu Ćiri Blaževiću, bosanskom Hrvatu iz Travnika.

I za kraj:
I molim Vas lijepo: naredite Uzvišenom da odredi najgušći oblak s kojeg se dobro vidi naš zeleni nogometni teren pa u beskonačno zabijte dvije zastave: Dinamovu plavu, skroz plavu! I kockastu, našu najljepšu! Pa da se zajedno savijemo pod njih, da nas obgrle, Šefe. U ljubavi vječnoj - Našoj!

Pa vi drkajte po Bobanu kojeg boli kurac za Dinamo